Verica je javila da je Češka ukinula mjere, a mama je odmah rezervirala dvije avionske karte za Prag čim je meni završila škola. Iako bih radije bio doma i uživao, nisam mogao odbiti da idem s mamom i posjetim tetku i po prvi puta vidim svog nećaka.
Unatoč tome što me mama učila da uvijek treba 2 puta provjeriti sve informacije, sada je napravila katastrofalnu grešku. Sletjeli smo u Prag i uzeli prtljagu, čekali u redu na provjeru pasoša i tada je uslijedio šok. Policajac nam je rekao da moramo u sedmodnevnu karantenu. Mama mu je pokušavala objasniti da su ukinute mjere i da karantena nije potrebna kombinirajući engleski sa nekoliko riječi češkog ali onako šokirana svaka treća riječ iz nje izašla bi na našem jeziku. Komunikacija između njih dvoje nije bila baš najbolja i nikako nisu razumjeli jedno drugog.
Ja sam bio šokiran, nisam mogao zamisliti da ću opet biti zatvoren u nekoj sobi tjedan dana. Onako uzrujana rekla je policajcu da malo sačeka pa smo izašli iz reda i stali sa strane. Počela je šiziti.
Mama – Pa rekla je Verica da su ukinute mjere! Jebemu vrapca, šta ćemo sad? Zašto nemam signala?
Ja sam samo slegnuo ramenima a ona je nervozno držala mobitel i pokušavala nazvati Vericu.
Ja – A da pokušaš ugasiti avionski mod?
Napokon je dobila signal uspjela nazvati Vericu. Verica joj je rekla da se smiri i da će provjeriti o čemu se radi i nazvati je za 2 minute.
Mama – Sad će ona provjeriti o čemu se radi.
Ja – Kako bilo ja ne namjeravam u nikakvu karantenu. Idem doma.
Mama – Pa, vratit ćemo se doma onda. Provjeri kad imamo let za natrag.
Izvadio sam mobitel i počeo pretraživati Sky Scanner. Danas više nije bilo letova za nazad. Sutra je bilo a cijena je bila takva da si nismo mogli priuštiti. Našao sam let za kući po prihvatljivoj cijeni tek u petak a to bi značilo da još moramo ostati tu u hotelu dvije noći.
Mama – Ne, ne dam hiljadu eura za kartu. Čak i ovo u petak nije jeftino s tim da moramo platiti i hotel.
Ja – Kog vraga ideš na putovanje ako nemaš love i ako nisi provjerila pravila, nevjerojatno! A meni stalno prigovaraš da sam…
Zazvonio joj je mobitel. Mama je pričala sa Vericom a ja sam nervozno šetao u krug. Kad je završila pričati obratila mi se nježnim tonom.
Mama – Verica je pogriješila, ukidanje mjera za dolazak vrijedi tek od 1.7. za strance, a ne od 15. 6. Ali karantena je samo 5 dana i Jiri nam je sredio besplatno u hotelu preko svojih veza.
Ako zaista želiš možemo se vratiti doma ali računaj koliko nas dođu karte, pa onda još spavanje ovdje i na kraju opet ih moramo posjetiti za desetak dana. To će koštati najmanje hiljadu i pol eura. Imam toliko novaca ali zar se nije bolje strpiti tih 5 dana pa ti ostane lova za provoditi se cijelo ljeto. Mislim… eto sam izaberi.
Ja bih zaista žrtvovao taj novac samo da se vratim doma jer mi je pun kurac zatvaranja u sobi ali realno, mama zaista ima pravo. Nismo baš toliko bogati da možemo tek tako baciti toliko novaca.
Ja – A dobro, strpit ću se.
Rekao sam to teškom mukom a mami se napokon pojavio osmjeh na licu i prišla mi je bliže i zagrlila me.
Mama – Pametni moj momak.
