Kad je Gregor završio, Kojić i Herceg predali su papir gospodinu Radiću. Samo je nakratko bacio pogled na papir i spustio ga na stol.
G. Radić: – „S prvim danom nove godine trebao bi krenuti novi sustav. U tom slučaju to znači da 1. studenoga moram znati da je sve u redu i da je sve spremno. Ako sam dobro shvatio, pripreme za rad traju 2 mjeseca, a potpuno spajanje svih naših poslovnica još 2 mjeseca.”
Gregor: – „Da, to je maksimalno vrijeme u koje su uključene sve neplanirane poteškoće. U stvarnosti je mnogo brže.”
G. Radić: – „Ok, 1.11. kad sve bude gotovo. I uspješna tehnička proba, tada ću ti Vam uplatiti dio na Vaš račun. Ako je sve kako ste rekli onda je sve u redu. Je li to u redu?”
Gregor: – „Naravno.”
G. Radić: – „Drago mi je. Do tada komunicirate s gospodinom Kojićem. Ako želite zbog vaše sigurnosti, možemo potpisati predugovor na dan kada počnete završne radove.”
Gregor: – „Potpuno smo se razumjeli.”
G. Radić: – „Drago mi je. U tom slučaju možemo otići.”
Svi su se rukovali i gosti su otišli.
Greg je mislio: – „Oh, bilo je teško. Jako sam sretan, želim skakati od sreće. želim vrisnuti.”
Gregor: – „Mia, čini se da donosiš sreću.”
Mia: – „Jesi li stvarno uspio?”
Gregor: – „Da. Dođi da te zagrlim.”
Mia je bila sretna i skočila tati u zagrljaj. Gregor ju je čvrsto stisnuo i poljubio.
Gregor: – „Tko je moja princeza?”
Mia: – „Ja sam tvoja princeza, tata.”
Mia je također zagrlila Gregora i naslonila mu glavu na rame.
Gregor: – „Bez obzira koliko imaš godina, uvijek ćeš biti moja mala princeza.”
Mia: – „Znam.”
Gregor: – „Sada možemo ići na ručak.”
Mia: – „Dobra ideja, postajem gladna.”
Otišli su u obližnji restoran.
Gregor: – „Mia, jeli bilo fino?”
Mia: – „Prejela sam se, jedva dišem.”
Gregor: – „Sada je teško vratiti se poslu. Znam. Dat ću sve od sebe da završimo što prije jer moramo u bolnicu posjetiti Leu i Tomislava. I moram nazvati Suzanu.”
Vratili su se u ured. Gregor je nastavui svoj posao, a Mia je bila na njezinom mjestu i informirala se o svojim dužnostima. Upoznavala je posao.
Gregor: – „4 sata su. Za danas smo gotovi. Idemo.”
Mia: – „Dobro, spremna sam.”
Ubrzo su bili u bolnici.
Gregor: – „Prvo idemo do Lee?”
Mia: – „Da, mislim da je na katu, soba 20 … nešto.”
Gregor: – „Mislim da da.”
Našli su sobu i ušli unutra. Lea je ležala na krevetu i tipkala po mobitelu. Kad ih je ugledala, sretna je ustala iz kreveta.
Lea: – „Hej.”
Mia: – „Hej Lea.”.
Gregor: – „Bok. Kako si?”
Lea: – „Dobro sam i ne znam zašto me drže ovdje.”
Gregor: – „Moraju se uvjeriti da si dobro. Uskoro će te pustiti.”
Lea: – „Ovdje je jako dosadno.”
Mia: – „Vjerujem ti.”
Lea: – „Kako je u uredu?”
Mia: – „Sastanak je uspio, dobili smo ugovor.”
Lea: – „Čestitam, to je super.”
Mia: – „Jedva čekam da i ti počneš raditi.”
Gregor: – „Siguran sam da ćeš sljedećeg tjedna i ti biti tamo.”
Lea: – „Nadam se.”
Gregor: – „Je li moguće posjetiti Tomislava?”
Lea: – „Ja i Suzana smijemo doći do njega, a ostali mogu gledati samo kroz staklo. Liječnik je rekao da je stabilno. Sad samo čekamo da se probudi. Može potrajati nekoliko dana.
Gregor: – „Sjećaš li kako se to dogodilo?”
Lea: – „Jedino čega se sjećam je da smo se vozili prema uredu i onda sam se tu probudila.”
Mia: – „Mora da je bilo grozno.”
Gregor: – „Stručnjaci kažu da je bolje ne sjećati se ničega.”
Lea: – „Voljela bih da se puno toga ne sjećam, ha ha.”
Gregor: – „Ha ha. Možemo li otići vidjeti Tomislava?”
Lea: – „Da, idem s vama. Mislim da je Suzana još uvijek tamo.”
