Dan je već bio pri kraju. Skuhale smo svježu kavu i nastavile nevezano razgovarati o modi, kuhanju i svim onim glupostima kojima inače kratimo vrijeme. Nešto prije kraja radnog vremena odlučile smo zatvoriti. Spremile smo stolove, oprale šalice za kavu i krenule prema izlazu.
– Čekaj! – povikala je Sanja i potegnula me iza vratiju.
Poljubila me za odlazak dugo i strastveno, a ja sam joj sretna uzvratila.
Još danas ne mogu vjerojati da se sve ovo dogodilo iako je prošlo već skoro mjesec dana. Moram priznati da iskoristimo svaki slobodan trenutak kad smo same i izmjenimo poljubac ili se pomilujemo po grudima. Čak sam jučer uspjela uvući ruku u njene gaćice i primiti je za klitoris. Dok je ušla šefica u kancelariju već sam sjedila za svojim stolom i sisala prst kojim sam je trljala. Mirisao je na nju, na njenu pičku. Gledala me što radim i smijala se bez riječi. To je bila naša tajna. Nikad se nismo nalazile van radnog vremena. Onda smo bile samo prijateljice, odlazile na izlete sa svojim obiteljma i nikada van ovih prostora nismo razgovarale o našim malim igricama. One su ostale ovdje, među ovim zidovima i baš je to bilo strašno uzbudljivo. Ima naznaka da šefica drugi mjesec otputuje na koji dan. Radujemo se zajedno tome i nadamo se da će to biti uskoro.
Mogu samo savjetovati svima da se ne srame svojih osjećaja. Uvijek treba priznati što osjećamo i možda nam se posreći. Život tada postaje ljepši i uzbudljivi. Treba probati sve što nam padne na pamet, bez predrasuda i srama. Život je lijep. Radujem se svakom danu koji provedem na poslu, a to je dosad bila rijetkost. I, moram priznati da mi se ne žuri na godišnji. Ja bih radije da šefica ode na godišnji, možda od kakvih mjesec dana. Ludnica.
Život je lijep.
