Hotel u kojem su smješteni više je sličio na nekakav planinarski dom iako je bio u gradu. Kasno poslijepodne Ivan je spavao u svojoj sobi. Već po drugi puta dolazili su provjeriti ako je s njim sve u redu. Ernest je smočio ručnik i stavio mu na čelo. Ubrzo se Ivan počeo buditi. „Kompa jesi dobro?” – Upitao je Ernest a Ivan ga pogledao praznim pogledom. „Luda noć, a?” – Niti na Alenovo pitanje nije odgovorio. Ustao je i usporenim pokretima sjeo na krevet. Djelovao je potpuno dezorijentirano. Pružio je ruku prema boci vode koja je bila na stolu. Ernest mu ju je dodao a Ivan ju je popio do kraja. „Uh baš si dehidrirao” – rekao je Ernest.
Ivan: – „Jebote, ja se ničeg ne sjećam”.
Ustao je i protegnuo ruke uz tihi uzdah ugode. „Ali se dobro osjećam” – nadodao je.
Ernest: -”Pa s obzirom na okolnost mogu reći da dobro izgledaš. Novi imidž ti je potpuno ok.”
Ivan nije shvatio u kakvom imidžu Ernest priča. Htio se je pogledati u ogledalo i krenuo je prema kupatilu. „Ok. Ide se osvježiti pa dođi dolje. Gazpacho će te vratiti iz mrtvih.”
Inače Ivan bi već dao opasku da Gazpacho nije južnoameričko jelo nego španjolsko ali ovog puta nije mu bilo do priče, ušao je u kupatilo ako se takvim može nazvati ta prostorija a Ernest i Alen su izašli iz sobe. Ivan je bio proćelav, prilično proćelav. Imao je kose tek sa strane i iza. Uvijek je bio obrijan. Ne može se reći da je bio debeo ali trbuh mu se vidno počeo hvatati. Definitivno nije bio sportski tip. Pogledao se je u ogledalo i shvatio o kakvoj promjeni imidža je Ernest pričao. Ono malo kose što je imao sa strane i iza bilo je izbrijano a dvodnevna bradica davala mu je frajerski izgled. Pošto je još imao amneziju pretpostavio je da je još po dolasku u Peru odlučio na novi stil. Tuš mu je dobro došao.
Obukao se i došao dolje. Neki su već pili pive na šanku a kad se Ivan pojavio, osjetio je kao da ga gledaju s poštovanjem, tim više što ga je djevojka za šankom oslovila imenom čim ga je ugledala. Ponudili su mu pivo što je naravno odbio a djevojka mu je odmah ponudila da sjedne za stol te mu donijela tanjur juhe. Nije bio gazpacho ali jednako odvratnog okusa međutim vrlo djelotvoran. Sporim pokretima i zamišljen Ivan je žlicu po žlicu stavljao u usta.
Pokušavao se prisjetiti bilo čega od protekle noći. Sjećao se ekipe u baru, pjevanja i plesanja ali dalje od toga nije išlo. Pokušao je ispočetka. Čim bi išao dalje od toga slika mu je bila sve mutnija. Zadnje čega se uspio sjetiti je žena sa kojom je pio i plesao. Bila je to niska deblja žena. Po obliku lica se moglo zaključiti da pripada originalnom domaćem narodu. Pomislio je da je ta žena možda bila prostitutka pa se silno trudio sjetiti nešto više međutim zadnje što je znao bila je situacija kad je plesao sa tom ženom niskog rasta i abnormalno velikih sisa.
Nije mu se baš svidjelo to čega se sjetio, došao je do šanka i rekao ekipi da ide još malo odspavati da bude spreman za zadnju večer koju su ovdje.
Legao je u krevet i zatvorio oči. Ta žena mu je stalno bila pred očima. Pokušavao se sjetiti čim više. Ispijanje pića, ples i napokon izlazak istog bara. Dalje od toga nije se mogao sjetiti. Otvorio je oči. Tada je ugledao na stolu pepeljaru punu opušaka. Ivan nikada nije zapalio cigaretu u životu. Zaključio je da su Ernest i ekipa zapalili cigarete dok su ga budili. Opet je zatvorio oči i utonuo u neki polu san. Sada je bio sa tom ženom na zadnjem sjedištu koje je nekako lebdjelo dok je on imao osjećaj kao da ima kamenja u želucu te se jedva mogao micati.
