Mami sam objasnio kako me je Alan pitao bi li mogao pozvati nekoliko svojih prijatelja nakon turnira i prirediti malu zakusku povodom svoga rođendana u našoj vrtnoj kući odnosno brvnari jer on kod kuće nema mjesta ni adekvatnog prostora. Mama se nije protivila kako sam i očekivao. Alanov rođendan bio je tek u srijedu ali on je imao namjeru iskoristiti priliku i počastiti najbliže prijatelje danas a iduće subote će rođendan proslaviti u većem društvu u nekom od klubova. To je bilo objašnjenje za mamu.
On je za tu uslugu nudio i novac ali mama, kao ni , nismo na to pristali. Te subote došlo je desetak vrlo mladih muškaraca, svi prijatelji Alana s fakulteta. Mama je bila jako dobre volje. Rado im je posluživala piće i hranu koju je unaprijed dostavio Alan, a komplimente koje su joj dijelili prihvaćala je s velikim zadovoljstvom.
U nekoliko navrata ponudila se da ih ostavi same a oni je neka pozovu ako što trebaju, no oni su inzistirali da mama ostane s njima. Nije joj to teško palo. Uživala je okružena mladim, sportski građenim, dečkima. Kako je vrijeme prolazilo dečki su postajali sve slobodniji i svako malo bi se oslanjali o njeno rame ili je jednostavno kao slučajno dodirivali u prolazu. Alan ju je u jednom momentu zagrlio a ona kao da je to jedva dočekla. Poljubio ju je u obraz u znak zahvalnosti a ona se rascvala. Sve više se stiskala uz Alana a on ju je sve češće grlio. Mama je sve češće bacala diskretne poglede prema meni a ja sam se pravio da ništa ne primjećujem.
Gosti su se polako počeli razilaziti a mama ih je pozivala da navrate ponovo ako im se svidjelo. Shvatio sam da se mama pošteno napalila. Alan je naravno ostao poslijednji i to zato da bi joj pomogao u čišćenju i pospremanju. Ja sam se već ranije bez riječi izgubio. Bila je subota a ja sam redovito subotom odlazio u grad. Ponekad bi posudio mamin auto. No ovaj put nije bilo tako. Bio sam skriven u šupi s alatom koja se nalazila dvadesetak metara od brvnare. Bila je to relativno mala prostorija gdje su bile pospremljene tačke, lopate, ljestve, pile, škare za živicu i još mnoge sitnice. Kroz mali prašnjavi prozorčić promatrao sam što se događa na verandi brvnare. Slutio sam da će se dogoditi nešto i da ovo neće završti samo s pospremanjem. I bio sam u pravu.
Alan je bio sve napaljeniji i sve nasrtljiviji. Sve češće je dodirivao mamu i nastojao joj biti što bliže. Ona se nervozno osvrtala i pogledavala prema kući. Znao sam da pogledom traži mene. Čak je u dva navrata odlazila u kuću noseći nešto a u stvari je željela vidjeti gdje sam ja i jesam li kod kuće. Na sve sam mislio tako da sam već ranije izvezao auto iz garaže i parkirao ga ispred lokalnog doma vatrogasnog društva koji se nalazio udaljen od kuće dobrih kilometar i pol. Vratio sam se pješice te lako preskočio ogradu iza šupe s alatom. Potom sam ušao unutra isčekujući i nadajući se da ne čekam uzalud.
Mama se uvjerila da me nema u kući a kada je vidjela da u garaži nema auta bila je sigurna da sam otišao u grad i da se neću vratiti tako brzo. Sada je bila opuštenija i govorom tijela jasno davala na znanje Alanu da joj se sviđa, štoviše sada je ona njega zavodila. Sve su otvorenije koketirali uvjereni da su sami i dobro zaklonjeni od neželjenih pogleda.
