ŽENA ME NATJERALA DA IDEMO NA ROĐENDAN
Društveni dom. Dugački stolovi u dva reda s plastičnim stolnjacima i klupe za sjedenje. Sala dosta uredna stane 50-tak uzvanika. Priručna kuhinja koja je relativno uredna sa sudoperima i frižiderima.
Sanitarni čvor s odvojenim dijelovima za muške i ženske ali sa zajedničkim predprostorom za pranje ruku. Skladište s gajbama pića, karnisterima vina i rezervnim klupama za sjedenje.
U Sali za stolovima složenim u dva dugačka reda sjede gosti. U jednom redu sjede mladi cure i dečki. Prijatelji slavljenice. Slavljenica je nećakinja moje žene koja slavi 18 rođendan. Toliko su stari i gosti za tim stolom.
Za drugim stolom ponosni roditelji, bliža rodbina, par obiteljskih prijatelja i ja. S svojom ženom. Ovdje tetkom slavljenice.
Muzika iz prijenosnog zvučnika ubija u mozak što glasnoćom, što izborom nekoga tko mobitelom bira muziku s You – tube – a i svojim glazbenim izborom maltretira sve prisutne.
Budući da sam večeras ja zadužen za prijevoz gostiju i rodbine osuđen sam na bezalkoholno večer. Ne da mi se dovesti se u situaciju kada budem razvozio goste trpjeti policijsku sreću i važnost kada vas zaustave pijanog na cesti i drže vam prodike dok vam uzimaju dozvolu i neskrivenom zluradošću naplaćuju kaznu.
Dakle očekujem dosadnu večer i čekanje kada će im dopizditi i da ih razvezem. Ali…
Sjedim na ćošku stola i gledam. Klinci za svojim stolom dotjerani i uređeni, dečki u trendy košuljama i hlačama. Neobično, prevladavaju tamne košulje i hlače. Djeluju gotovo uniformirano. Ali kad ih bolje pogledam vidim šarolikost. Ima tu kao svugdje sportaša, štrebera, zajebanata i probisvjeta. Djevojke u svečanim haljinama različitih krojeva i boja. Neke do zemlje, neke u minicama, neke u štiklama, neke u patikama. Mlade i jedre. Dosadno mi je pa brojim koliko ih razgovara, a koliko ih drži pognute glave i netremice gleda u mobitele. Samo dvije djevojke razgovaraju. Svi ostali su zauzeti mobitelima. Koliko vidim svi lagano pijuckaju i to pretežito votku s okusom jagode.
Moj stol.
Roditelji nervozni kao kobci gledaju što se radi po sali. Dali na svim stolovima ima dovoljno hrane i pića, da li je sve u redu. Otac se hvata piva jer mu je već pomalo dosta a i pokušava isključiti nervozni monolog moje šogorice koja ima milion ideja i prigovora što nije napravljeno kako treba i što on još nije napravio. „ A trebao je“ .
Njihovi kućni prijatelji sjede kao pokisle kokoši. Dok žene u kasnim pedesetima, pomalo građene kao buhtle traćaju sve u šesnaest. Muževi su se uhvatili čaša s gemištima i čekaju da im alkohol podigne raspoloženje.
Do mene sjedi moja žena.
Četrdeset dvogodišnja plavuša. Srednje visine, zategnutog tijela, i samosvjesnog držanja. Obučena u naizgled pristojnu kožnu suknju do koljena koja je pristojna samo dok ne zakorači jer se tada na lijevoj nozi otvori duboki prorez koji seže dosta iznad polovine butine i kod duljeg koraka otvara pogled na međunožje pokriveno tangicama boje mesa. Gore je obukla tijesnu, roza, tanku, svilenu bluzu ispod koje ima mali polu prozirni grudnjak koji joj jedva sputava poveće grudi. Na košulji su otkopčana gornja tri dugmeta tako da pogled u dekolte seže duboko među sise, a kada se „neoprezno“ nagne naprijed iznad ruba grudnjaka se vidi dio aureole od bradavice. Na nogama samostojeće čarape čiji je gornji rub iznad samog proreza suknje tako da se pokazuje i pri najmanjem koraku. Obula je visoke crne kožne čizme s povećim petama. Sređene frizure, našminkana i dotjerana. Na licu se ističu usne namazane tamno crvenim sjajnim ružem. Njen izbor pića je džin tonik koji si sama miješa. To znači pola džina pola tonika.
Na mene je ljuta jer mi se kao prvo uopće nije dalo ići na taj rođendan, a kada sam već i išao nisam se htio posebno oblačiti već sam došao u trapericama, majci i prsluku. Naravnu u patikama.
