Noć je mirisala na seno i stare daske, na neki zaboravljeni mir iz detinjstva koji je ostao u zidovima ove kuće.
Anđelika je legla poslednja, tiho, skoro bez zvuka, kao da ne želi da probudi ono što se već uspavalo u nama. Ipak, nisam zatvorio oči odmah.
Čuo sam šuštanje njenog jorgana, nečiji tihi uzdah iz susednog kreveta, škripu drveta pod teretom sna.
U toj tišini, ležeći između njih dve, mogao sam da osetim toplinu prisustva.
Nije to bila bliskost koja traži dodir — bila je to bliskost koja zna da je dovoljna sama po sebi.
Anđela je već disala ravnomerno, dok je Anđelika tiho pomerala ruku kao da traži udobniji položaj ili možda moj kurac, koji je sinoć lepo obrađivala svojim usnama
Anđelika me zagrli i tako nastavi da spava sa mnom, dok je Anđela guzom bila okrenuta meni.
Nisam se pomerio. Samo sam slušao. Ponekad je tišina odgovor na pitanja koja ne znamo da postavimo.
U drugoj sobi, — Valentina ili Đurđa, su šaputale nešto. U prizemlju je sve bilo tiho, osim možda povremenog pucketanja drveta i šuma vetra kroz krošnje.
Zatvorio sam oči.
Tog trenutka nisam znao da će to biti noć koje ćemo se svi sećati po nečemu što nećemo nikada sasvim objasniti — ne zbog nečeg što se desilo među nama, već zbog nečeg što smo svi osetili na svojoj koži, kao zajednički san koji se ne može ispričati, već samo ćutke preneti pogledom kada se ujutru sretnemo za stolom.
U stvari, nismo bili tihi. Samo smo još uvek bili tamo, u onoj noći.
Ujutro se tišina polako razbijala prvim zracima sunca koji su provirivali kroz prozore Vikendice. Ja sam još bio na spratu, polusvestan i polusan, dok su se ostale devojke još uvek lagano okretale u snu. Sa prizemlja je dopirao tihi šum jutarnje farme — cvrkut ptica i poneki korak krava po blatu.
Odjednom se začulo škripanje vrata. Deda Milan je stigao.
Tiho je kročio unutra, pažljivo da ne probudi sve. Prošetao je kroz sobu gde su ležale Tijana, Martina i Gabrijela. Pogled mu se zaustavio na Martini — spavala je gola na stomaku, kovrdžava smeđa kosa joj je bila razbacana po jastuku, a lice joj se smešilo. Sigurno je nešto lepo sanjala
Deda Milan je stao kraj njenog kreveta, pa je nežno spustio svoju ruku na njena leđa, a nakon toga pređe preko njenih sisica, pomilova joj guzu pa se malo zadrži na njenoj pičkici, koja mu se mnogo svidela.
Ostale devojke, Gabrijela i Tijana su spavale duboko i ništa nisu čule ni primetile.
– “Lepa si kad spavaš, mala” promrmljao je tiho, pa je Martinu ponovo lagano pomazio po kosi
– “Ko ste Vi ?” – upita Martina zbunjeno
– “Ja sam deda Milan, Dačin deda”
– “Aahhh dobro, nisam znala, malo ste me uplašili”
– “Ne boj se neću te povrediti, ja ću vam ovde praviti društvo” – nasmeja se deda Milan, pa poljubi Martinu u čelo
Ostatak sobe i dalje je bio miran, Milica je tiho disala pored prozora, dok su se ostale devojke još uvek nalazile u svetu snova.
U tom trenutku, iz gornje sobe sišla je Milica, razbarušena i bosa u istoj haljinici što je nosila juče, sa čašom vode u ruci.
– “Dobro jutro, deda Milane,“ rekla je sneno, trljajući oči.