Dan je bio siv. Gusti crno-sivi oblaci što donose kišu plovili su nebom poput gusarskih brodova u ratnoj zoni usred mora. Sudaraju se jedan u drugog stapajući se u jedan veliki. Kao pokrov na nebu. Kao da je samo nebo promjenilo boju iz nebeskoplave u ovu tmurnu i sumornu crno-sivu.
Nije previše hladno. Zrak je svijež, ali osjeća se vlaga.
Kroz daljinu vidi se bijela koprena od sumaglice koja se polako spušta na zemlju, plazeći po njezinoj površini, poput sablasti koja dolazi tiho da osvoji svijet.
Kao da će noć, a jutarnji cvrkuti ptica tek su utihnuli. I one osjete da se vrijeme naglo mijenja i da moraju naći utočište u svojim malim svijenim domovima od granja.
Ti i ja u kolibici usred gorske šume, došli smo provesti dane izdvojeni od ostatka svijeta i tehnologije. Oslonjen ramenom o zid, prekriženih ruku gledam kroz prozor i divim se bajkovitom prizoru i prirodnoj čaroliji, kako boji svijet iz jedne boje u drugu. Kako u kratkom vremenu mijenja cijeli koncept, mijenja smisao, remeteći planove uzcvrtalih ptičica koje su morale brže bolje pobjeći u sklonište. Sablasna magla spuštajući se sve više bivala je sve gušća, gutajući sve oko sebe. Prizor je hororičan, ali mističan i bajkovit. Koliko strašno djeluje pejzaž koji posmatram kako se mjenja na očigled, toliko je lijep i čudesan.
Prizor koji dok gledam, poistovjećujem sa samim sobom.
Kolibu preplavljuje mukla tišinina. Glasnija od vriska. Stravična u prizoru koji pratim kroz prozor u šumu, kao da je neki drugi svijet. Kao da se portal drugog svijeta otvorio i mi smo sada tamo.
Muk zamjenjuje veseli cvrkut ptica. Gusti oblaci sve su crnji, sakrivaju sunce debelim slojem i tama guta svijetlost dana kao da sunca više nikada neće biti.
Ti posmatraš mene kako pratim te promjene. Prilaziš mi stavljajući ruku na moje rame, oslanjajući i glavu.
“Propali nam planovi, ha? ” govoris tiho pomalo razočarano.
Okrećem glavu, još držeči ruke prekrižene, kao da si me probudila iz nekog sna.
Uzimam te lagano oko vrata, previjajući ruku i primićući ti glavu na moja prsa.
“Nipošto, magija se tek budi”. Govoreći to dajem ti do znanja da ni smak svijeta ne bi poremetio trenutak toga dana. Da je zadnji dan na svijetu, ti i ja bi ga učinili posebnim. S tobom je magija još jača. U tvojoj prisutnosti sve što nas okružuje čini se još posebnijim.
Gledamo zajedno kroz prozor prizor guste bijele koprene koja je prekrila cijelu šumu. Samo vrhovi gorske šume strše vidljivi kroz prozirne rubove magle.
Moja te ruka miluje po donjem djelu leđa, prelazeći lagano od donje polovice do guze i nazad. Tvoja glava odmara na mojim prsima držeći me objeručke oko struka. Gledamo u tišini malo u prizor kojem fale samo šišmiši i Grof Drakula, pa malo jedno drugo u oči. Šaram pogledom od tvojih očiju, pa do usana. Od usana nazad na oči.
Iako je polutama, izgledaš kao da si došla iz neke bajke. Tvoja kosa pletena u pletenice i podignuta gore stvara dojam da si princeza ili vila. Sjajiš u svoj svojoj prirodnoj ljepoti.
