Konačno je došao i taj četvrtak. Ujutro sam se spremila na posao, koji će danas trajati pola radnog vremena. Nakon toga nas nekoliko iz firme odlazi na sindikalne sportske igre koje će se održati u jednom Dalmatinskom gradiću. Tu će se okupiti većina ekipa iz naše proizvodne branše iz cijele zemlje.
Prijašnjih godina smo nastupali na natjecanjima iz kuglanja, pikada i ekipnih sportova sa više ili manje uspjeha, no rezultati nisu ionako bili bitni, nego ono što se događalo izvan sportskih terena, upoznavanje novih ljudi, druženje, ples, opuštanje, a netko je iskoristio priliku i za neke druge aktivnosti koje su bile više ili manje uobičajene na takovim događanjima. Ja osobno do ove godine nisam imala niti priliku niti volju za tako nešto i bila sam sigurna da se meni to ne može dogoditi.
Sa mnom je išla moja kolegica Ana sa kojom radim u istom uredu. Dobro smo se slagale i uvijek podržavale jedna drugu, pa su nas u šali zvali “seke”. Ana je dobro izgledala, visoka oko 170 cm brineta srednje dužine kose, lijepe okrugle guze dobrih batačića i čvrstih okruglih duda, ne prevelikih. Obje smo u tridesetim godinama, udane i imamo svaka po dvoje djece. Ja sam u sretnom braku, imam dobrog muža koji me razumije i sa kojim imam jako dobar i konstruktivan odnos. Seks nam je jako dobar, zbog čega sam i bila uvjerena da nikakve avanture ne dolaze u obzir. Odgojena sam u konzervativnoj obitelji i neke granice nisam htjela prijeći.
Ja sam brineta kao i moja kolegica Ana, nešto sam mlađa i niža od nje, kosa mi je kraća. Uglavnom dobro izgledam unatoč nekoliko kilograma viška. Guza mi je napeta i okrugla nogice punije ali dobro oblikovane, a dude su mi lagana trojka. Moje je prokletstvo što sam previše gadljiva. Nikada nisam “probala” ženu i bila sam, sigurna kako nikada ni neću, pošto i sama pomisao na to mi je bila odbojna. Čak i kurac kada mi je jednom bio u pički više nisam stavljala u usta, nikada nisam nikome dozvolila da mi svrši u usta. Hoće li se to uskoro promijeniti? Smatrala sam da neće, jedino možda da se stvore neke pretpostavke o kojima nisam razmišljala…
Kada smo se svi okupili, pospremili stvari u autobus krenuli smo. Od samog početka počela je pjesma, a tu je bila i neizostavna boca koja je neprestano kružila autobusom. Princip je bio; otpij gutljaj, šalji dalje te nastavi pjevati. Nakon nekoliko minuta dobrano se osjetio miris domaće rakije u zraku. Osim nas iz matične firme tu se nalazilo i nekoliko članova našeg kolektiva iz izdvojenih podružnica u drugim gradovima. Svi smo se uglavnom poznavali osim dvoje mlađih kolega koji su ove godine prvi puta išli sa nama. Jedan se zvao Ivan i bio je sredini dvadesetih a Goran je bio u ranim tridesetom. Upoznavajući sam shvatila da se sa Goranom bolje poznajemo nego se na prvi pogled činilo. Goran je bio iz zapadne Slavonije i često smo razmjenjivali poslovne mailove i razgovarali na telefon, no nismo se nikada sreli.
Pružio mi je ruku i predstavio se: “ja sam Goran.”
“Drago mi je ja sam Anita”, odgovorila sam.
