Hladan februarski dan, baš pravi zimski, pun snijega, hladan vjetar, a ja tad punio svoju dvadesetdrugu i tog hladnog popodneva igrali smo fudbal na snijegu, onako muški, puni snage i entuzijazma. Frajeri, rekli bi, u glavama samo imali samo šta pojebat i sve se svodilo na to u mojoj, kao i u većine glava mojih vršnjaka. Jurili smo tad i cure, sjećam se rado jedne trebe, sa kojom sam i prvi puta izgubio nevinost, u mom autu, onako klasičan seks, mladalački reklo bi se. Međutim, moj pogled bi uvijek zastao pred dobrim komadom, a tad u tim godinama, starije žene su mi se činile svetice, kada je u pitanju seks, jer sam ih zamišljao i doživljavao, kao veoma iskusne i dobre. Poslije odigranog fudbala krenuo sam sa drugovima kući i na samom ulasku u kuću čulo se zvono telefona, kako nikoga nije bilo kući, podigao sam slušalicu.
Na drugoj strani veze, čuo sam: “Dobar dan, Indira je! Tražila je mog ćaleta, rekavši mi da je ona naša rođaka, sa očeve strane i da joj se ćale javi kad bude kući… Ok rekao sam, ali mi je glas djelovao skroz blagonaklono. Ispričao sam svojima, a oni su odmah znali, da je to Indira iz Zagreba, koje se ja sjećam da je bila kod nas prije nekie četiri godine, a ja tad nisam bio kući, bio sam na kampovanju sa društvom, a ona se zadržala sa mužem i djecom tek jedan dan i otišli su nazad za Austriju, gdje njen muž radi već dugo vremena, a u Zagrebu imaju stan. U Zagrebu djeca idu u školu, kćerka 16 godina i mlađi sin od 8 godina. Ja sam ih zadnji put vidio prije desetak sedam – osam godina, mali bio beba, proveli kod nas pet dana.
Malo ih se sjećam, jer sam i ja tad bio školarac i počinjao ulaziti u pubertet. Kad su je nazvali, rekla je da će doći svi skupa kod nas, na dva dana, da iskoriste zimske praznike i ponovo se vraćaju. I baš sutradan su stigli, mi smo se obradovali i po običaju izljubili i izgrlili. Ja tad momak, student druge godine, visok, crn, tamnijeg tena, odmah sam se zagledio u goste.
Rodica, djevojčica iz adolescentnog perioda, onako positna u fizičkom smislu, fura muziku, rave stil, ali je dobre naravi, lako prilagodljiva i stidljiva. Ali, ali, njena majka, Indira tada 41 – dnogodišnja sredovječna, jednom riječju božanstvena žena, u svakom smislu, sa završenom gimnazijom, govori njemački, razumljiva, interesantna, blaga i izuzetno prijatna osoba. Zagrlila me nježno i poljubila u obraze, nazivajući me inženjerom. Baš si porastao, pa kasd ćemo u svatove ići, pitala je smiješući se od radosti, što smo ih dočekali fino.
Moje oči su same zurile prema njoj, konstatirajući nju, obučenu u crne hlače, a u gornjem dijelu bijela košulja i zlatna ogrlica oko vrata, kosa crvena, oči maslinasto-zelene, a lice čisto i puno neke vedrine. Onako, kao i kod većine šena u tim godinama, stomak je malo nadimao kajš, dok je bila jače građe u donjem dijelu, tačnije jačih nogu i zadignute guzice, koja je bila neprimijetno malo šira. Ipak se cjelokupna fizička konstrukcija savršeno uklapala sa sisama, koje su bile, pa možda, za dva broja veće od normalnih. Ja sam je samo gledao i jednostavno se čudio, sa gorkom činjenicom, da smo rod.
