Sjedili smo skupa na balkonu, bila je topla ljetna večer. Rukom sam šeprtljavo prelazio preko njenih butina, želio sam dodirom premostiti jaz koji je postojao između nas. Bio je toliko dubok. Šizma koja nas je uvijek prelamala. Njena mekana obla noga nije donijela blizinu, bili smo samo dva mesa beskrajno udaljena jedna od drugog. Svako u svom kutu, za sebe, daleki i udaljeni. Nije bilo preklapanja, čak niti u spolnom jedinstvu. Ponekad mi se je činilo da me se ljudi nikako nisu doticali, sve je klizilo mimo, pored, no nikada i u mene. Gotovo u nečujnom toku zbivanja, daleko, tiho, sporo i ustajalo u svojem ne kretanju. Sjećanja su doljetavala, no i ona su bila tuđa. Sve je zakrio klepet krila sjete.
Drznuo sam se pomaknuti ruku uviše, igrao sam se njenim crnim stidnim kovrčama. Ne znam zašto su se uopće nazivale stidne jer u njima nije bilo nikakvog stida. Obožavao sam ih. One su djelovale tako stvarno, gotovo stvarnije od nje same. Od Nje.
Gledala me je svojim svijetlim očima. Sivim i zamašćenim tamnim pjegama, mijenjala je izraze lica munjevito. No, sada je bila mirna, djelovala je teleći mirno, kao da preživa. Kada se nije ogrtala plitkošću znala je bit zastrašujuća, vidio sam da je poznavala život, no i dalje se je skrivala. Skrivala iz svog plašta slatko i glupog dječjeg osmjeha i povremenog hihotanja. Nisam mogao prozret njenu dubinu jer se prividno držala na površini.
Imala je lijepe crne, meke kovrčice među nogama. Mogao sam ih dirati vazda. Ova noć je bila iste kao i ostale, no jaz je više zijevao. Žudio sam da ga ispunim – bilo čime. Bilo čime mogućim. Pretakao sam rakiju iz čaše u grlo, samo da popunim ono što je groteskno zvučalo šuplje. Nisam imao srca za nju, a niti za sebe više. Otrovna, sumporna tekućina ječeći je padala kao na prazno bunarsko dno, samo što moja volja da se uništim nije imala kraja. Njena prisutnost me je zaluđivala, gledala je dalje mirno, malčice sjetno u zvijezde. Nije bilo komunikacije među nama. Nisam više znao zašto smo uopće ovdje, što nas je demonsko nagnalo da budemo tu – u ovaj sumorni čas. Ako sam ikada i znao, zaboravio sam. Čak niti sjećanje na uspomenu nije više dolazilo u svijest, ono se povuklo u neki daleki zakučasti čas u odbjegloj prošlosti, otišlo je kao što i ja sada želim otići. Prisutnost je postala nepodnošljiva.
Licem sam se prislonio na njeno koljeno kao da me tamo čeka spas. Zaklopio sam kapke jer bih mogao proplakati, no ona me nije razumjela, nikada nije. Prenuo sam se iz omalovažavanja – to mi ionako nikada nije donijelo ništa dobro – osim dangubljenja. Bio sam dobar u trošenju – trošenju sebe. Bila je okrutna i hladna. Božanski prevrtljiva, imala je vremena biti takva. Želio sam zariti zube u njeno meso i okusiti njenu krv – možda bih joj tada bio bliže.
No nastavio sam stajati tako, oslonjen glavom o njeno koljeno, gledao sam joj crni trokut, stopio se s mrakom u potpunosti. Pružilo sam ruku u njenom smjeru, kolebljivo i bojažljivo, nisam želio da mi je otkine. Nije se protivila, možda će mi se kasnije osvetiti. Poprimala je u mojim maštarijama monstruozne oblike. Zamišljao sam nekada kako ima zvjersku utrobu, utrobu koja uzima život, a ne koja ga daje. Utrobu koja donosi smrt – a ne život!
