Devojke su sedele na ćebadima i jastucima, na travi, jedna pored druge.Noge su im bile gole, opružene, haljine i suknje slegle su se uz njih. Čaše su se punile i praznile ritmom smeha, dok su se pogledi sve češće zadržavali – malo duže, malo dublje.
Gabrijela je donela muziku s telefona, pustila neku tihu i laganu pesmu koja nije remetila tišinu nego ju je pratila, kao da je deo nje.
Tijana mi je prilazila često, samo je Gabrijela znala šta se desilo između mene i Tijane ovde na farmi i da se potajno viđamo i jebemo kod nje. Donosila nam je vino i zadirkivala me zbog toga kako okrećem meso. Svaki put bi mi se unela malo previše blizu.
Anđelika i Anđela su već bile crvene u obrazima, smejale su se bez zadrške, sedele uz Martinu i Valentinu, dok su zajedno prepričavale momente dana.
Đurđa je bila najopuštenija, njoj i nije trebao alkohol da se opusti, ali svakako popila je jednu čašu vina. Milica je u tišini posmatrala sve, kao da beleži u mislima.
Kada je roštilj završen i tanjiri razdeljeni, sve je krenulo da klizi nizbrdo. Ili uzbrdo – zavisi iz kog ugla.
Piće je učinilo svoje. Muzika je postala glasnija.
Pokušavao sam da ostanem priseban, ali osam ženskih pogleda, osam priča, osam dodira tokom večeri – svaki s drugačijim tonom i energijom – bili su previše čak i za moj karakter koji je obično znao da se kontroliše pred tako dobrim pičkama.
Gabrijela mi je prišla prva, ne dodirujući me, samo mi je šapnula nešto na uho što niko drugi nije čuo. Onda je Tijana stavila ruku preko mojih ramena, i zagrlila me je. A kad su Valentina i Martina zajedno stale ispred mene, noseći vino i osmehe znao sam šta mi se sprema i šta me sve čeka ove noći
Milica mi je tiho prišla sa leđa i spustila mi ruku na rame, dok je Đurđa, nasmejana i pijana, viknula: „Davide izgleda da si večeras naše glavno jelo !!!“
Svi su prasnuli u smeh.
Ja sam samo podigao čašu, kao da nazdravljam toj sudbini, i pogledi devojaka su se istovremeno okrenuli ka meni.
Letnja noć, vino, meso, zvezde – i osam devojaka koje su tog trenutka odlučile da pravila večeras ne postoje.
Anđelika i Anđa mi priđoše i skinuše mi majicu, a nakon toga i šorts
Veče je već bilo vrelo, ponoć se uvlačila kroz granje, a vazduh je postajao težak od toplote tela, dima roštilja i vina koje se slivalo niz grla.
Sedeo sam na drvenoj klupi pored vatre, oslonjen laktovima o kolena, pokušavajući da ostanem pribran uprkos svemu što se oko mene dešavalo.
Moja ozbiljnost trajala je tačno do trenutka kada su mu Anđelika i Anđela prišle, oborile mi pogled i nasmejane, s prepoznatljivom koketnom sigurnošću, počele da mi povlače majicu.
„Mora neko da se rashladi, vatra je preblizu,“ – rekla je Anđelika, zločesto, poluozbiljno, dok mi je skidala majicu.
Anđela se nagnula i uhvatila mi šorts. „Pravila farme: bez viška odeće posle deset uveče.“
Hteo sam nešto da kažem, kad ono šorts je već kliznuo niz moje noge. Ostao sam u boksericama, pod svetlom vatre i sve smešnijim uzvicima devojaka.
S druge strane dvorišta, Tijana, Martina i Gabrijela su se udaljile i prišle kućicama za pse gde su ležali Roki i Reks. Psi su bili vezani lancem za neki stub, uspravili se, podigli uši a Tijana uze pa skinu lanac Rokiju a Gabrijela Reksu i pustiše ih da se prošetaju