Kristina je primetila njegovu zbunjenost i malo je podigla obrvu. „Imaš pravo, Luka, veceras imas neka druga, preca i neodolozna posla, staro drustvo, tako si rekao zar ne?“ smejala se dok je ovo izgovarala . „Nema problema, razumem. Samo me obavesti ako se predomisliš,“ rekla je i otišla, ali ostavila ga sa osećajem kompletne zbunjenosti.
Dan je prolazio uobičajeno, ali u Lukinoj glavi nije bilo mira. Pokušavao je da se fokusira na nastavu, da pomogne učenicima, da učini sve onako kako to radi svakog dana. Ali nije mogao da izbegne misli o jutru sa Kristinom ali i susretom sa Anom kasnije. Ponovno susretanje sa njom… kako će to izgledati? Hoće li se nositi sa tim osećanjima koja je svesno potisnuo svih ovih godina? Hoće li ih to zbližiti, ili će se samo još više udaljiti?
Kada je došao trenutak da ode kući, nije mogao da otera misli o tome šta će se dogoditi kasnije. Iako je bio siguran da je njegovo odbijanje Kristine bilo ispravno, mozda je samo trebao poslusati njen predlog i vece provesti sa njom, osećao je da ona ipak nosi neki deo njegove sadašnje stvarnosti. A Ana je deo prošlosti, a možda i još mnogo više od toga. Ali šta će biti ako je ta prošlost stvarno ono što mu je potrebno da bi konačno pronašao mir?
Tog popodneva, dok je obuvao cipele i pripremao se da izađe, poruka od Ane je ponovo zabljesnula na ekranu telefona. „Danas, ako može.“
„Osećam kako je sve ovo pogrešno i kako će to na kraju završiti lose po sve nas“ pomislio je Luka, ali je odgovorio, jer nije mogao da se opira tom pozivu.
Napisao je kratko: “Čekaću te u kafiću na kraju ulice. 18:00.”
Onda je pogledao na sat, pa na ulicu. I dok je izlazio ka kafiću, osećao je kao da se ponovo upušta u nešto nepoznato, dok su svi ostali delovi njegovog života, od Kristine do školskih predavanja, nestajali iz njegovih misli.
Za njega je ovo bio trenutak istine