SCENA 7 – ( već nastaje zaplet)
U dvorištu miriše na zemlju i mokru travu. Nebo je još sivo, a pare se dižu sa staze.
Nađa stoji pod nadstrešnicom u suknjici do kolena i kratoj majici, sa rukama na stomaku. Nije još vidljivo da je trudna ali ona oseća pokrete svog deteta. I ono unutra oseća nj
Marko dolazi. Vraća se iz grada nakon jednog teškog meseca rada,ali opet izgleda da će raditi celo leto, jer nemaština ga je terala da se bori. Ima onu nespokojnu tišinu oko sebe, kao neko ko se vraća nečemu što je ostavio, ali se nada da nije kasno.
MARKO
(tiho)
„Nađo… nisam mogao da… samo tako odem.“
Nađa ga pogleda, bez suza, ali s težinom.
NAĐA
„Kasno je, Marko. Ne za nas, možda. Ali za istinu – da.“
Ćute. On joj prilazi. Hteo bi da je zagrli, ali ruke mu ostaju pored tela.
Iz kuće izlazi baka Biljana, nosi kuhinjsku krpu, briše ruke, ali ne iz pogleda. Pogleda Marka — ravno, pravo, kao da već zna šta mu stoji u očima.
BAKA BILJANA
(mirno, ali sa težinom)
„Sedi, Marko. Treba da pričamo.“
Marko sedne. Nađa stoji, i dalje držeći stomak, nesvesno, zaštitnički.
BAKA BILJANA (nastavlja)
„Ono što se desilo… nije samo između vas dvoje.
I ako si došao da budeš uz nju, dobro. Ali moraš da znaš — dete nije tvoje.“
Marko gleda u nju, zbunjen, zbunjen više nego uplašen. U trenutku hoće da pita “čije je onda”, ali se predomišlja.
Baka Biljana klimne, kao neko ko nosi sa sobom previše godina i previše tišina.
BAKA BILJANA
(tiho, gotovo sa setom)
„Neke greške ne pravi mladost, nego starost. Kad pomisliš da ti još nešto pripada.“
(Tišina)
Marko ustaje. Gleda Nađu. Gleda Biljanu. Ne zna šta da kaže. Nema reči koje bi obrisale išta — samo postoji ono što je sada tu.
Letnja tišina. Starinski sat na zidu otkucava lenjo. Ventilator pomera zavese. Nađa sedi za kuhinjskim stolom, ruku oslonjenih na stomak — još uvek ravan, ali sve prisutniji.
Baka Biljana seče peršun, ali joj ruka zastaje. Nije je gledala ceo dan. Sad je pogleda.
BAKA BILJANA
(tiho)
„Znaš, kad sam bila tvojih godina, nosila sam nešto što nisam znala da li želim, ali sam znala čije je.“
Nađa ćuti, ali joj se oči na trenutak napune. Biljana nastavi da seče, pa doda:
BAKA BILJANA
„Ali ne moraš ti sve znati odmah. Samo moraš znati ko te gleda pravo u oči, a ko izbegava pogled”
Nađa podigne pogled.
NAĐA
(tiho)
„Vi znate… je l’ tako?“
Biljana ne odgovara. Samo se nasmeši onim blagim osmehom žena koje su preživele i strast i ćutanje.
BAKA BILJANA
„Znam kad muškarac misli da nije viđen. I kad žena poželi da zaboravi.“
Zavlada tišina. I u toj tišini — punoj reči koje nisu izgovorene — nastaju povezanost i bliskost.
SCENA 8
Marko dolazi. Znojav, sunce mu udara u potiljak. Dolazi da se vidi sa Nađom, ali izlazi baka Biljana, pre nego što stigne do vrata.
BAKA BILJANA
(mirno)
„Nađa spava. Umorna je. Leto zna da iscrpi ono što već raste iznutra.“
Marko klimne. Ne zna da li da ostane ili ode.
MARKO
„Ja… ne znam da li sam… ostavio nešto nedorečeno.“
BAKA BILJANA
(gleda ga direktno)
„Nisi. Samo si mislio da imaš više vremena.“
MARKO
(tiho)
„Da li vi znate… šta se dešava?“
Biljana se nasmeje. Ne podrugljivo — već kao neko ko zna više nego što bi rekao.