Već su me pomalo umarale te fešte u konobi kod Jere. Osim te konobe u samom mjestu postoji jedan restoran, dva kafića i slastičarnica. Moj tata je dugogdišnji prijatelj spomenutog Jere. Od njega je i kupio gradilište na kojem je potom sagradio kuću.
Moj stari je obožavao to malo mjesto čije ime ovdje iz opravdanih razloga neću spominjati. Sada kada je u mirovini tu tijekom godine provodi velik dio vremena. Odlazi dolje već u svibnju i ostaje sve do kraja rujna. S lokalnim mještanima ide na ribarenje, priprema ribu na gradele, igra balote, karta, ispija vino i rakiju… Meni osobno to malo ribarsko selo, kako ga ja zovem, nikada se nije posebno svidjelo. Nije tu bilo nekih sadržaja tako da osim mora i kupanja nisi imao gdje izaći. Sva sreća da sam u kasnijoj fazi položio vozački ispit pa sam očevim autom odlazio u obližnja veća mjesta gdje se imalo što za vidjeti a moglo se i zabaviti. Kasnije sam skroz izbjegavao odlaziti dolje s roditeljima. Mama i tata odlazili bi dolje a ja bi navratio na koji dan pa se zaputio negdje drugdje gdje ima života.
Onda sam se oženio pa sam sa suprugom i kćerkom opet češće boravio u toj našoj maloj ali lijepoj kući na moru. Mada kuća i nije baš uz more. Malo je zabačena izvan mjesta, ili bolje rečeno sela. U početku je tu bila samo naša kuća a uokolo nigdje nikoga. Nismo imali ni vodu a ni struju već smo koristili gusternu i agregat. Kasnije je do kuće ipak stigla struja i voda pa je uokolo niknulo još nekoliko vikendica. Dakle do same plaže imamo pješačiti nekih desetak minuta no nije to tako strašno. Danas već to selo ima benzinsku crpku, pekaru i jednu pristojno opskrbljenu trgovinu. Moj stari već dugo jadikuje kako će modernizacija tog malog mjesta uništiti njegovu draž. Sad kada sam stariji čini mi se da je u pravu.
No dobro… Kako je ljeto već teklo a ja nisam imao novca nije mi preostalo ništa drugo nego se zaputiti s mamom dolje kod tate koji je već uvelike uživao u suncu, moru i ribarenju. Mama je tek prije godinu dana otišla u mirovinu tako da je ona većinu vremena provodila doma a tata dolje. Ni mama baš nije ludovala za tim da dolje provede nekoliko mjeseci. Otišla bi za ocem i ostala nekih petnaestak dana pa bi se vratila kući u Zagreb. No moram reći da sam nakon razvoda od žene ostao i bez posla. Žena i kćerka ostale su živjeti u stanu a ja sam se, nemajući baš neke alternative, preselio, ili bolje rečeno vratio, roditeljima. Nisam želio biti smetnja pa sam se umjesto u kuću uselio u malu kućicu koja se nalazila u istom dvorištu ali nekih tridesetak metara od obiteljske kuće. Kvart u kojem moji roditelji žive nekada je bio prigradsko selo većinom sazdano od starih drvenih kuća. Kako se grad širio tako je i to selo postalo dio grada. Stare hrastove kuće polako su nestajale a niknule su nove obiteljske kuće. ulice su proširene i asfaltirane. Izgrađeni su nogostupi, nova osnovna škola, vrtić, ambulanta…
Moj otac je bio seosko dijete i nije imao volje srušiti staru hrastovu kućicu koja je bila u prilično derutnom stanju. Govorio je kako ga ta hrastova kuća podsjeća na rodno selo i djetinstvo. Kuća je tako ostala i dugo vremena služila je kao spremište za sve i svašta sve dok ju jednog dana otac nije odlučio obnoviti i urediti. I uistinu se ta drvena, oronula i trošna kućica od ružnog pačeta pretvorila u labuda. Neko vrijeme roditelji su tu držali podstanare ali od toga su odustali jer tati je smetalo što podstanari sustavno devastiraju kuću u koju je on uložio toliko truda. Bio sam sin jedinac i roditelji su se nadali da ću se jednog dana oženiti pa ostati živjeti u obiteljskoj kući koja je prilično velika i prostrana. Međutim moja, sad već bivša, supruga imala je stan koji je naslijedila od roditelja pa sam se ja preselio k njoj. Nakon skoro deset godina braka koji je zapao u debelu krizu, najviše zahvaljujući meni, moj brak se raspao. Navukao sam se prvo na kladionice a potom sam sve više vremena provodio po automat klubovima i casinima. Gubio sam mnogo novca, obitelj je trpjela a vrhunac je bio kada sam dobio otkaz na poslu.
