Sredina srpnja, nedjelja ujutro, 1:30h. Žena i ja krenuli smo prema kući. Nit se nešto posebno pilo, a nismo ni proslavljali specijalan događaj. Jednostavno druženje s prijateljima u kleti. Babe su cijelo veče drmale orahovicu, a ja sam miješao vino i pivo. Problem je nastao jer je supruga čim smo sjeli u auto trgnula i dvije tablete za spavanje. Ušla je u klimaks i pratili su je svi simptomi, tako da prošli tjedan praktički oka nije sklopila.
Nismo dugo vozili. Jednom kad se spustiš s brega i izađeš iz onih seoskih puteljaka koji vode do autoputa treba ti u to doba noći možda pola sata do naše kuće. Znam jer sam zadnji put mjerio. Brzo je zaspala, vozili smo u tišini.
Kad smo stigli pokušao sam je probuditi, ali jedina ženina reakcija bilo je duboko disanje. Totalno se skomirala. Probao sam je podići, no rame mi je bilo uganuto i nisam uspio. Svaki puta kad bi se opteretio presjekla me tako snažna bol da sam se bojao da je ne ispustim.
Pičku materinu, bio sam užasno narajcan, morao sam joj prije spavanja svršiti u pičku, zato je nisam htio ostaviti da prespava u kolima. Čak sam pomislio i da bi je mogao kresnut u autu, ali i ona i ja predebeli smo za to.
Shvatio sam da je sam neću uspjet izvući. Treba mi pomoć. Bio sam dobar s dosta suseda koji bi mi sigurno uskočili da nije bilo ovako kasno. To su uglavnom primitivniji ljudi koji idu rano spavati.
Jedini spas kojeg sam se sjetio bila su dva klinca s prvog kata za koje sam već zapazio kako im svjetlo gori dugo u noć. Sada nisam uspio dobro vidjeti jer je bila navučena debela smeđa zavjesa kroz koju je prodiralo premalo svjetla da bi se sa sigurnošću moglo reći jel to odbljesak televizora ili zaboravljene žarulje u kupaonici. Brzo sam se popeo u haustor i zatim na polukat, jer do njihovog stana nije išao lift. Lagano sam pokucao. Ništa. Prislonio sam uho na vrata. Čulo se neko meškoljenje pa sam glasnije lupio. Otvorio mi je stariji i upitno me gledao. Nije ništa pitao, čekao je da ja budem taj koji će počet pričati. Navirio sam se unutra. Burazova sjena bila je pred TVom. Dječak je buljio u Malnarovu ‘Nočnu moru’. Šapćući sam objasnio o čemu se radi. Stara im nije bila na vidiku, vjerojatno je spavala, a oca nisu ni imali. Mislim, jesu ko i svi mi, ali nije živio sa njima.
Mali nije oklijevao, kimnuo je, ugasio televizor i pokazao bratu da idu van.
Parking ispred zgrade bio je poluprazan zbog godišnjih odmora, ali ipak se u onih petnaest minuta koliko mi je trebalo da odem po dečke neko sranje stalo točno uz suvozačka vrata! Mali susjedi su se naslonili na neki Golf i zapušili, a ja sam uz psovanje preparkirao kola.
Sad joj se dalo lijepo prići. Dečki su bili žilavi od uličnih šora pa su je bez muke nadigli i skupa odnijeli, a ja sam potrčao ispred da pozovem lift i otvorim vrata, da ne spuste ženu na pod ako se dizalo kojim slučajem zaglavilo. Najebali bi se po stepeništu jer živimo na sedmom katu.
Otključao sam vrata i pustio ih u stan. Zrak je bio malo ustajao jer nas dugo nije bilo, a nismo ostavili otvoren prozor da se prolufta od kuhanja gulaša. Spustili su je na krevet bez gunđanja što sam ih u ovo upetljao. Čak su joj samoinicijativno skinuli cipele jer su primijetili kako si s grčem na licu trljam bolno rame.
Blago ženi sa takvim mužem
Bravo, to je pravo muž