– Halo? – rekao je drhtavim, pomalo nesigurnim, ali pravim, dubokim i muškim glasom.
– Ciao, ja sam, Nikolina. Vjeruješ mi sad?
– D-da. Naravno. Onda vrijedi sve za većeras kako smo se dogovorili?
– Da, devet sati kod tebe, ti se samo pobrini za cugu i frendove, ok?
– Da da, naravno. Samo dođi.
– Vidimo se.
Poklopila sam slušalicu. Bila sam sva vrela, ne od ljetne vrućine nego zbog svega ovoga u što sam se upustila. Još uvijek sam bila u mogućnosti odustati, nije bilo načina da me nađe, zvala sam sa skrivenog broja, ali znala sam da neću. Večeras ću napraviti nešto najsmjelije i najzločestije što sam ikad u životu napravila. Odjurila sam doma i istuširala se. Zatim sam odjenula najdroljastiju odjeću koju sam doma imala i eto me sad na putu do drugog kraja grada na nešto što ću i ja, a i moj dečko pamtiti do kraja života. Bez obzira što je pješke do stana u kojem će se sve dogoditi bilo gotovo sat vremena hoda, ipak sam otišla pješke, valjda da skupim još malo hrabrosti. Napokon sam došla do zgrade u kojoj je živio moj sugovornik sa interneta. Brzo sam pronašla vrata na 2. katu, duboko udahnula i pozvonila. Razgovor koji sam čula unutra trenutak prije nego sam pozvonila odmah je zamro. Mrklu tišinu prekinuli su oprezni koraci, zvuk gledanja kroz špijunku na vratima i zatim otključavanje vrata. Otvorio ih polako, ali širom.
– Ciao, ti mora da si Nikolina?
– Da, ciao.
Pružila sam mu ruku, a on je stajao onako zbunjen kao ukopan na vratima. Trebalo mu je nekoliko sekundi da shvati da bi se trebao rukovati samnom. Bio je visok, malo krupniji, ali ne debel i sve u svemu, zgodan. Nebi ga primjetila u masi, ali svakako mu ništa nije falilo. Kratko ošišana gotovo crna kosa i prodorne smeđe oči krasili su ljepuškasto, ali pomalo grubo muško lice.
– Nećeš me pozvati da uđem?
– D-da da, naravno, uđi.
Pritom me dobro odmjerio, zaustavivši se na mom okruglom dupetu i sisama koje su poskakivale kako sam hodala. Ušla sam u dnevnu sobu. Tamo su sjedila tri muškarca, svi u ranim dvadesetim, kao i moj sugovornik sa neta. Promotrila sam ih na brzinu, sva trojica su bili prosječnog izgleda i sve u svemu, mogla sam puno gore proči. Sva trojica su me gutala pogledom. Osjetila sam napetost u zraku. Jako sam se uzbudila, trnci su mi jurili kičmom gore dolje i osjetila sam da mi se pičkica vlaži samo od atmosfere i situacije u kojoj sam se našla.
– Da te upoznam, ovo su Nenad, Saša i Tomislav. Ja sam Mirko, nisam ti ni rekao svoje ime.
– Drago mi je, ma nisu imena večeras ni bitna, bitno je ono zašto smo tu – rekla sam ne čekajući previše bojeći se da se možda ne uplašim svega i poželim se povući. Nema povlačenja, učiniti ću to.
– Imaš fotić? Željela bi da sve ovo što ćemo raditi i slikamo, ok?
– Naravno, imam, vrlo rado, uh… – mucao je Mirko malo još uvijek zbunjen i pod tremom. Ostali dečki su sjedili, šutili i pili svoje piće.
– Hoće li netko dati dami neku cugicu, da se malo opustimo? – upitala sam i za trenutak mi je u ruci stajala čaša sa nekakvih whiskeyom i ledom, a dodao mi ju je Tomislav, koji je bio za glavu viši od mene, sav dlakav i mišićav, puno zgodniji nego što sam na prvi pogled primjetila.
