Teta Jelena, mama mog prijatelja je prava kurvica
– “Dobar dan gospodine”
– “Heej zdravo sine, kako si, sta radis…”
– “Ma evo raspust je, odmaramo malo, jutarnja kafica…”
– “Pa da – iako niste zasluzili”- nasalio se i dodao: “Eto odoh ja, nego, Boga ti, ako je Nenad s tobom tamo u tom kaficu, haj mu reci da izadje, treba mi nesto…”
– “Jest, jest, tu je on, evo sad cu mu ja reci…”
Bio je to Nenadov otac, inace jedan od najdrazih ljudi citavom mome drustvu… Inzenjer elektrotehnike, zaposlen u drzavnom Telecomu, na nekoj visokoj funckiji vazio za gospodina u nashoj ulici. Porodican covjek, opcepoznato je bilo koliko on voli svoju suprugu i potajno, vecina zena zeljela je bas takvog muza.
Sigurno da je mnogo zaradjivao cim je mogao svojoj zeni rec, da ona ne mora da radi ako nece, jer on moze zaraditi dovoljno…
Tako je i bilo… On je radio, zaradjivao, a ona je bila kuci, cekala svoga muza sa ruckom, vecerom, brinula o Nenadu… Idila, reklo bi se…
Kako smo se mi svi rodili u toj istoj mahali u kojoj zivimo i dan danas, svi smo znali gospodina Emira od samog rodjenja…
U nasim glavama ostace upamcen i najvishe cijenjen zbog svojih gestova koje je radio u vrijeme trajanja nashe srednje skole.
Naime, niko od nas nije bio neki ekstra ucenik, vishe su nas zanimale neke druge stvari… Uvijek smo zeljeli biti iznad ostalih, isticati se, pa smo zbog toga upadali u mnoge nevolje, kako u skoli, tako i van nje…
Tada bi u pomoc uvijek priskakao gospodin Emir. Svo ono, inzenjersko, znanje pokusao je da prenese na nas…
Mogao je da pokaze samo svome sinu, ali ne… Iskupio bi nas sve i svakome pristupao podjednako, kao da smo svi njegovi… I jos je milio razloga zasto ga
cijenimo…
– Usao sam u kafic, prisao Nenadu i kazao mu da ga otac treba…
Izashao je , a ja sam, onako, mahinalno gledao za njim… Misli su bile negdje daleko, ali eto gledao sam… I vidio kako mu otac daje kesu koju je maloprije iznio iz prodavnice. Nenad se zaputio prema kuci, koja je bila jako blizu, a otac je svratio, na poziv prijatelja, u mjesto gdje stariji ljudi obicno igraju sah…
Nakon 15-ak minuta, koliko je meni bilo potrebno da pregledam dnevnu ponudu u kladionici, upratio sam Nenada kako prilazi kaficu. Izgledao je nervozno, lijevom rukom je prelazio preko celave glave, a desnom je pucketao prstima. Stao je na semafor, crveno je… Naginje se i gleda ima li auta… Cetiri su trake…
Pretrcava ulicu iako – bilo je auta. Primijetio sam da nesto nije uredu i izashao ispred.
– “Sta je, brate, sto se bojis, sa mnom si – siguran si. Ovdje ne smiju da dodju, garantujem!”- mislio sam da ga traze lokalni momci zbog nekih stvari od prije…
– “Aaaa nije to, bjezi od mene sve cu polomit`, aaa”- urlao je i bacao stolice u basti kafica u kojem smo sjedili…
Bio je sav crven, skoro pa modar, njegova prepoznatljiva zila nasred cela bila je deblja nego inace…
– “Neka, heeej, sjedi”- uhvatio sam ga za ramena i sjeo na stolicu, cucnuo sam, prihvatio ga za glavu i digao je, tako da se gledamo u oci…
– “Reci mi, slobodno, pa znas da sam ti prijatelj, sta je bilo, kakav je problem, pa rijeshicemo sta je god!”- malo sam povisio ton
– “Hajde sa mnom…” – rekao je.
Uuu kad će nastavak