„Davide, stani, onesvijestio se.“
David ga je nevoljno pustio i gledao kako pada na pod. Zatim je ključ predao majci. Brzo je otključala vrata, a David je povukao čuvara u ćeliju. Zatim je skinuo odjeću i obukao je.
„Koliko god te volim golu, moramo ti pronaći neku odjeću“, rekao je David.
„Hajde, požurimo.“
Njih dvoje su potrčali uz stepenice i ključem otvorili vrata tamnice. Andrea je znala ponešto o kući nakon što je dva dana ranije provedena kroz nju. Tražili su spavaću sobu i pronašli neku mušku odjeću. Majka je brzo obukla prevelike hlače i košulju i bili su spremni za polazak. Gdje, nijedno od njih nije znalo.
Poglavlje 14
Andrea je mislila da je najbolje da se drže dalje od puta i krenu utabanom stazom niz planinu. Njene cipele s platformom nisu bile najbolje za ovo putovanje, ali nije imala ništa drugo. Nakon nekoliko sati borbe sa klizavim tlom i kamenitim terenom, stigli su do malog grada.
Skrivajući se u grmlju, zavirivali su prema glavnom dijelu grada. Bilo je nekoliko malih trgovina među ostalim zgradama na neasfaltiranom putu koji je bio glavna ulica.
„Ako uspijemo doći do jedne od tih trgovina, možda imaju telefon koji bismo mogli koristiti. Pod pretpostavkom da grad nije umiješan u ovo.“
David je na trenutak razmislio i rekao: „Pošto ne postoji način da znamo sa sigurnošću, možda bih trebao sam otići u grad. Na taj način, ako me uhvate, možeš krenuti dalje niz planinu.“
„Mislim da si u pravu. Budi oprezan“, rekla je Andrea i privukla sina k sebi na dugi poljubac. Kada se odmaknula, rekla je: „Nazovi jednog od svojih prijatelja i reci mu da kontaktira Davida Antorija u uredu državnog tužioca. Reci mu da je hitno i neka te nazove ovdje. Ako sve bude u redu, vrati se ovdje. Ako se ne vratiš u razumnom roku, ja ću sići niz planinu.“
„U redu.“
„Sretno, dušo.“
S tim riječima, David se uputio niz cestu prema centru grada. Osjetio je olakšanje što ga niko nije pogledao, vjerovatno misleći da je turista koji planinari. U prodavnici je pitao imaju li javni telefon. Momak iza pulta pokazao je na telefon u stražnjem dijelu prodavnice. David mu se zahvalio i otišao do telefona. Pošto nije imao novca, nazvao je na račun svog prijatelja, pokušavajući nazvati jednog, pa drugog prije nego što je uspio. Ukratko im je rekao šta se dogodilo i zamolio ih da kontaktiraju advokata. Njegov prijatelj mu je rekao da pričeka na telefonu i da će odmah nazvati.
Andrea je osjetila olakšanje kada je vidjela svog sina kako se vraća, a on se osmijehnuo.
“Otišao sam do tvog prijatelja advokata i rekao mu našu situaciju. Rekao je da će odmah ići vlastima. Rekao je da ostanemo gdje jesmo i da će nas pronaći.”
Andrea se srušila u sinovljevo naručje i počela jecati. “Je li stvarno gotovo?” upitala je.
„Nadam se“, rekao je David, ali bolje da za sada nađemo neko mjesto za skrivanje.“
Vratili su se stazom i pronašli kameni prevjes s malom stazom koja je vodila do stražnjeg dijela. Iza stijene bio je travnati brežuljak s pogledom na okean. Sjeli su jedno pored drugog. David je zagrlio majku.
