Ispunjena fantazija sa udatom ženom

Bilo je to prije nekoliko godina, u vremenu kad sam često poslovno putovao u jedan gradić na granici s Hrvatskom. Sam grad nije imao ništa posebno – obične ulice, obični ljudi, sve dok nisam primijetio nju.

Ana.

Radila je u lokalnoj trgovini, skrivena iza blagajne, s tihim glasom i pogledom koji govori više od riječi. Crna kosa svezana u rep, ramena uspravna, a oči – one su bile najopasnije. Gledale su kroz mene kao da znaju što krijem i što tražim.

Ulazio sam svakog dana, pod izgovorom da nešto trebam kupiti. Ponekad samo žvake, ponekad bocu vode. Istina je – dolazio sam zbog nje. Počeli smo pričati. Najprije o sitnicama – vremenu, gužvi, glupim mušterijama. A onda su poruke počele stizati i kad nisam bio tamo.

Ona udata, ja tada u vezi. Dvoje ljudi koje okolnosti drže u okvirima, ali želja ih vuče van.

Dogovorili smo susret. Rekla je da dođem u stan njene prijateljice, koja tog dana nije bila tu. Bio sam nervozan, ali uzbuđenje je bilo jače. Kupio sam čokoladu, onako – kao izgovor da ne dolazim praznih ruku.

Otvorila je vrata u ležernoj odjeći, bez šminke, ali nikada mi nije izgledala ljepše. Tišina je trajala samo trenutak – odmah smo se približili jedno drugome, kao da nam tijela već znaju koreografiju.

Poljupci su postali dublji, požudniji. Skidao sam je polako, svjesno, s namjerom da svaki pokret zapamtim. Mirisala je na losion i zrelost. Nije bilo žurbe, samo tijela koja su pronašla zajednički ritam.

Ljubio sam joj vrat, ramena, spuštao se sve niže. Njeno tijelo je reagiralo na svaki moj dodir. Bila je savršeno glatka, topla, ranjiva i moćna u isto vrijeme. Osjetio sam njezine ruke u mojoj kosi, njezine noge koje me nisu puštale. Tiho je šaptala moje ime.

Kad je preuzela inicijativu i spustila se do mene, pogledala me sa smiješkom koji nisam zaboravio do danas. Bila je strastvena, sigurna, žena koja zna što želi.

Ponovno sam je uzeo u naručje i položio na kauč. Tada više nije bilo prepreka ni misli, samo osjećaj da to mora biti sada i ovdje. Pokreti su postajali brži, snažniji. Tijelo joj se izvijalo ispod mojeg, a šapat “molim te, svrši u mene” bio je trenutak u kojem sam izgubio sve kočnice.

Ležali smo neko vrijeme u tišini, ona na mojim prsima, ja u nekom polusnu između stvarnosti i sna.

Nakon toga se više nismo viđali. Poruke su stale. Život se vratio u svoju tišinu. Ali sjećanje… sjećanje nikada nije nestalo.

Ana je ostala moja tiha patnja. Ne zato što je bila zabranjena, nego zato što je bila stvarna — jednom, dovoljno da ostane zauvijek u meni.