Moja prijateljica i poslovna partnerica me je jedan dan nazvala i rekla da li joj mogu pomoći. Kad sam upitao o čemu se radi, rekla je da joj je kćer upisala fakultet u mom gradu, te da joj treba neki povoljan smještaj, tj neka soba ili slićno, a ne želi imati cimericu.
Malo sam se šokirao, ali ne zato što me nazvala, već zato što sam shvatio koliko Ana ima godina. Mislim, ona je meni uvijek bila Mala Ane i mislio sam da će tako ostati zauvijek. Trgnuo sam se iz tih misli, te sam joj rekao kako ne treba ništa iznajmljivati već može biti kod mene.
– Stvarno? Ne bi ti smetala?
– Ma daj…a zbog čega bi mi smetala? Bar će biti netko u stanu kad… -tu mi je glas zastao i stislo me u grlu, tek je prošlo godinu dana od kako mi je supruga preminula, ali sam se brzo pribrao- Uostalom, mene nikad nema pa će imati mir.
– Čuj, znam da ti je teško zbog Sandre, i nije prošlo baš previše…
– Ma daj Branka, pa šta ćeš maloj plaćati neku sumnjivu cijenu kad kod mene može biti badava???
– Hmmm…tu si u pravu…ajd navratit ćemo sljedeći tjedan, da se ona smjesti i da vidi gdje joj je faks i knjižnica.
– Dobro, vidimo se onda i pozdravi Žarka.
– Hoću!
Prošlo je dva tjedna i oni su stigli. Raspremili smo njene stvari i bila je oduševljena svojom sobom koja je bila ogromna i imala je vlastiti radni stol, računalo i kupaonicu uz sobu. Imala je i TV, manji nego u dnevnoj, ali puni komfor. Nakon toga smo obišli malo po gradu, vidjela je da ima do fakulteta desetak minuta pješice, a i knjižnica joj je bila blizu, te smo otišli na ručak. Nakon toga njeni su se pozdravili sa njom i otišli, a mi smo otišli u stan. Dok je hodala ispred i pored mene nisam mogao a ne primjetiti kako je jako zgodna. Više nije bila klinka, bila je djevojka sa svim atributima. Vitka, a opet sa izraženim grudima i lijepom guzom. Brzo sam odbacio te misli, te sam se po dolasku u stan uputio u dnevni, a ona u svoju sobu.
