“Nikad neću zaboraviti taj miris lavande i soli na njezinoj koži…”
Nisam ni planirao biti tamo to ljeto. Prijatelj mi je u zadnji tren otkazao putovanje, a apartman u malom dalmatinskom mjestu već sam bio platio. Odlučio sam ipak otići — sam. Mislio sam, bit će mi dosadno. Treće večeri sve se promijenilo.
Bila je smještena kat iznad mene. Vidio sam je prvi put kad je spuštala plahtu s prozora da se osuši. Nosila je samo tanku lanenu haljinu. Pogledi su se sreli, ona se nasmijala. Ja sam samo kimnuo i ušao natrag.
Te večeri izašao sam na terasu s čašom bijelog vina. More je bilo tiho, zrak gust od mirisa borovine. Čuo sam korake, a onda njezin glas: “Imam viška vina. Hoćeš pomoći s time?”
Sjedila je preko puta mene, a u polumraku su joj oči sjajile kao da nešto zna. Bila je opuštena, a opet toliko svjesna sebe. Imala je onaj smijeh koji malo grize, ali te ne pušta. Pričali smo satima, a onda je nastupila tišina. Nije bilo neugodno — bila je nabijena.
“Smijem?” upitala je, prelazeći na moju stranu stola. Sjela je pokraj mene, blizu. Tkanina njezine haljine kliznula je niz bedro dok je pomicala nogu. Koža joj je bila topla. Pogledala me, pa spustila usne na moj vrat — lagano, kao pitanje.
Odgovorio sam rukom na njezinom boku, povukavši je k sebi. Poljubac se pretvorio u glad. Nismo govorili ništa, samo dodirima vodili jedno drugo. Odvela me gore, u svoj apartman, otvorila vrata i bez riječi povukla majicu s mene. U polumraku sobe vidio sam siluetu njezinog tijela. Svaka krivulja — kao da sam je već sanjao.
Košulja je kliznula s nje, bez otpora. Ostala je samo u gaćicama boje kože. Bila je mirisna od soli, lavande i vina. Spustila me na krevet, sjela mi u krilo i polako se spustila prema meni, gledajući me ravno u oči dok se gibala. Pokreti su bili mekani, kontrolirani, ali puni napetosti — kao ples koji je čekala da otpleše s pravim partnerom.
Dah joj je bio sve brži, nokti na mojim ramenima ostavljali trag. Obuhvatio sam je za bokove i usmjeravao, dok su naši pokreti postajali sve dublji, ritmičniji, nesputani. Ispustila je tiho “da” tik uz moje uho u trenutku kad je vrhunac probio tišinu.
Ostali smo tako — u tišini, u znoju, u nekom vlastitom mjehuru vremena.
Ujutro je nije bilo. Na stolu je ostavila cedulju:
Lavanda ti još miriše na koži