Za to vreme u vikendici je već vladao mir.
Martina i Milica sedele su za drvenim stolom u dnevnoj sobi, obučene u lagane letnje haljine koje su više otkrivale osećaj bezbrižnosti nego telo. Deda Milan je upravo doneo kafu.
„Evo, devojke… malo turske, bez šećera. Tako se pije na selu.“
Martina je uzela šoljicu i klimnula glavom, a zatim ga pogledala pravo u oči.
„Deda Milane, vi ste pravi džentlmen.“
Milica je dodala:
– “A i znate kako da se ponašate u društvu žena. Vi niste kao današnji momci.“
Deda Milan je s osmehom seo pored njih.
– “Eh, deco, nekad se sve radilo sporije. Polako se govorilo, pažljivo se slušalo. I niko nije žurio da nešto uzme, nego da bude tu kad je najviše potrebno“
Martina je prekrstila noge i zavirila u šoljicu kafe, lagano mešajući guzom.
– “A kad vas žena pogleda pravo u oči, deda Milane, šta tad?” upitala je, zagonetno.
Deda Milan nije odgovorio odmah. Samo je pogledao čas nju, čas Milicu.
– “Onda znaš da je bolje da ćutiš. Jer ako nešto kažeš, pokvarićeš.”
Tišina je trajala nekoliko trenutaka. Milica se naslonila na sto, a Martina se blago nasmešila i rekla:
– “Pamtiću to, deda… ako mi se neko približi previše.”
A on je samo klimnuo glavom, pogledao kroz prozor ka štali, i tiho rekao:
– “Biće ovo dugo, zanimljivo leto…“ – reče deda Milan, pa priđe Martini i krenu da je mazi po kolenima.
Letnje Sunce je već dobrano prešlo zenit i bacalo lenje, zlatne senke po starom stolu od hrastovine ispred vikendice. Negde u daljini čulo se mukanje krava i povremeni udar vetra koji je donosio miris sena i lavande. Sve je disalo kao jedno veliko, usporeno telo.
Milica je nemo gledala Martinu i deda Milana, pa se napali kad vide deda Milana kako mazi Martinu po kolena i prigli je sebi, a Milica verovatno zbog napaljenosti ili da ne bi smetala brzo ode u sobu na spratu uz izgovor:
– “Mislim da ću malo da legnem, Sunce mi baš udara u glavu.”
Ali po njenom pogledu kad je prolazila, znalo se da nije Sunce u pitanju.
Deda Milan je sipao još po gutljaj domaće rakije za sebe, a Martini sipa sok u čašu.
Martina je sedela preko puta, obučena u svetlu lanenu roze haljinu koja je nežno prijanjala uz ramena. Njeni pramenovi kose, prirodno kovrdžavi, padali su joj preko čela dok je pokušavala da ga ne gleda predugo, a on nastavi da je mazi po kolenima i krenu rukom da joj ide ispod ružičaste haljinice tako sve do njenog međunožja.
– “Je li Martina , što tvoja drugarica pobeže, jel’ je stid ili neće da nam smeta ?”
Martina se stidljivo nasmeši pa lagano reče svojim mekanim glasom
– “Paaa kako vidim, otišla je da prilegne, nešto joj se slošilo” – reče Martina svojim mekanim i stidljivim glasom
– “Znaš, Martina…“ rekao je deda Milan, gledajući je pravo, ali meko, a za to vreme joj je mazio i trljao pičkicu (preko roze gaćica)
– “Nije lako čoveku u mojim godinama da ovako mirno sedi kad mu pored stola sedi tako slatka pičkica.” – reče deda Milan, pa joj nagura prste ispod gaćica i krenu svoje debele prste da gura u njenu rupicu.
Ona se trgnu i pogleda ga, pa odmah spusti oči uz osmeh.