Ona se smješka, blago se naginje ka njemu dok razgovaraju, a u očima joj se vidi ono što rijetko pokazuje – da uživa u pažnji, da joj prija svaki trenutak u njegovom društvu.
Bend zasvira laganu, ljubavnu melodiju, a Marko se obrati meni:
„Smijem li?“ – pružajući ruku ka njoj, tražeći ples.
Nasmijem se i kažem: „Može, naravno.“
Ona se takođe nasmiješi i pruži mu ruku. Nakratko nestanu na podijumu, a kada se vratiše za sto, jasno je – potpuno je očarana. Obrazi joj rumeni, oči sjaje, osmijeh skriva mješavinu uzbuđenja i iščekivanja. Gotova je, spremna na sve što bi večer mogla donijeti.
Primijetim kako je Marko i dalje tu – miran, samouvjeren, ali s pogledom koji jasno nagovještava da očekuje nešto više. Njegova prisutnost ispunjava prostor između nas troje; napetost je opipljiva, gotovo električna, kao da svaka riječ i pokret nose skriveno značenje.
Marko odlazi po piće. U tom trenutku ona se naglo okrene prema meni, pogledom punim izazova, i šapatom koji zvuči i bezobrazno i zavodljivo izusti:
„Vrijedi li naš dogovor?“
Zatečen, ali i uzbuđen, kratko odgovorim: „Vrijedi.“
Njen osmijeh se širi, oči joj sjaje od uzbuđenja, kao da je upravo dobila potvrdu na koju je čekala.
Dok Marko prilazi s čašama u rukama, ona ga dočekuje osmijehom, razmjenjuju nekoliko riječi i oboje se nasmiju – lako, prirodno, ali s onim podtonom koji bode oči.
Zatim se okreće prema meni, pogled pun provokacije, i bez oklijevanja, gotovo grubo, hvata Marka za ruku.
Bez gubljenja vremena, zajedno kreću prema ulazu u hotel. Njihove siluete nestaju među svjetlima i šarenilom, a ja ostajem sam za stolom, s čašom u ruci i srcem koje lupa brže nego što bih želio priznati.
Oni odlaze. Znam šta slijedi – nije nam prvi put, ali svaki put je drugačiji, svaki put me obuzme ista mješavina napetosti i uzbuđenja. Misli mi lete, slike se smjenjuju u glavi, a ona nije tu. Svaka naredna sekunda rasteže se poput vječnosti, a u toj praznini moja mašta samo pojačava osjećaj, pumpajući adrenalin i želju.
Čaša u ruci skoro prazna, ali u glavi slike sve glasnije, sve življe. Znam da su oni već gore, u sobi… i da se stvari odvijaju tačno onako kako je ona zamislila.
Vidim ih u mislima: kako on preuzima kontrolu, siguran i odlučan, vodi je bez premišljanja, a ona mu se predaje, razigrana, gladna i napaljena. Gotovo da čujem njen smijeh, one kratke uzdahe i promukle tonove zadovoljstva, iako sam daleko. To me izluđuje, tjera srce da lupa, a tijelo da reaguje kao da sam tamo s njima. Svaka minuta čekanja je mučenje i užitak istovremeno.
Svaka slika u mojoj glavi pali me. Tijelo mi reaguje instinktivno, a svjestan sam – ja sam tu sporedan. Oni ne trebaju mene, niko me nije zvao, ali želim biti tu, želim gledati, želim osjetiti.
Ne mogu više čekati. Duboko udahnem, osjetim kako mi se pluća pune zrakom, i krenem prema izlazu. Koraci mi odjekuju u hodniku, svaki sve brži, vođen sopstvenom željom. Znam da ću uskoro biti tamo, među njima, iako sam tu samo zato što ja to hoću.
Ulazim u sobu. Oni su već u jeku – ona potpuno predana, on dominantan, bez ikakvih kočnica. Njihovi uzdasi, dodiri i pokreti ispunjavaju prostor, sirovi i intenzivni.