Hans je bio drugačiji – ne samo novac, ne samo kurac, već pogled koji je gledao nju, ne samo tijelo. Kad je skinuo manšete u podrumu, kad je skinuo masku, ostao je čovjek: plav, visok, miris skupog sapuna i kože, glas tih ali dubok.
„Nada,“ rekao je jedne noći, dok je ona još visjela na križu, tijelo sjajno od voska i sperme, „nisi igračka. Ti si… kraljica.“ I poljubio joj je dlan, ne sisu. Ne pičku. Dlan.
Razdužila se s Naserom sljedećeg dana. Ostavila ključ na šanku, torbu preko ramena, „Ana Karenjina“ u džepu.
„Molit ćeš za ovu pičku,“ rekla je, glas hladan kao čelik, „ali nećeš je više dobiti.“
Nije se okrenula. Nije pogledala nazad. Naser je ostao na koljenima, ruke pružene, ali ona je već bila na ulici, kiša prala blato s njezinih cipela.
Hans joj je dao apartman blizu Karlsplatza – visoki stropovi, parket koji je škripao pod petama, prozori na trg, kauč od somota, krevet širok kao polje. Plaćao je onako kako zna: marke u omotnici, ali i cvijeće – bijele ruže, mirisale kao proljeće. Nije tražio da ostavi porodicu. Nije tražila da ostavi nju. Dogovor je bio jasan: noći su njene, dani njegovi.
A noći… noći su bile za urbanu klijentelu. Vremešne, bogate Nijemce – doktore, advokate, vlasnike tvornica – koji su dolazili u odijelima po mjeri, satovi blistali, ali oči gladne. Nada je bila gospodarica. U apartmanu, svjetla prigušena, glazba tiha – jazz, saksofon koji je stenjao kao ljubavnik.
Jedan, dr. Klaus, šezdeset i pet, sijeda kosa, ruke nježne ali sigurne – skinuo je odijelo polako, ostao u košulji, kurac tvrd ispod, vene plave, glava sjajna
Dr. Klaus je ušao u apartman tiho, kao da se plaši da će probuditi snove – vrata su se zatvorila s mekim klikom, ključ ostavljen na staklenom stoliću pored vrata. Šezdeset i pet godina nosio je s dostojanstvom: sijeda kosa uredno začešljana, odijelo tamnoplavo, po mjeri, košulja bijela kao svježe snijeg, manšete sa zlatnim dugmadima koje su blistale pod prigušenim svjetlom lustera. Mirisao je na sandalovinu i stari viski, dah mu je bio topao kad je prišao, poljubio joj ruku – ne dlan, već zglob, gdje je puls bio vidljiv.
„Nada,“ rekao je glasom koji je zvučao kao šapat iz knjige, „danas sam operirao dijete. Spasio sam mu život. Ali tebe… tebe želim spasiti od sebe.“
Nije odgovorila riječima. Samo je skinula haljinu – crnu, svilenkastu, kliznula je niz ramena kao voda, ostavila je na podu poput crne lokve. Gola je stajala pred njim, sise pune, bradavice već tvrde od iščekivanja, trbuh mekan ali zategnut, pička gola, usne natečene, sjajne od vlastite vlage. Klaus je skinuo sako, ostavio ga na naslonu kauča, košulja razdrljena polako – prsti drhtavi, ali sigurni. Tijelo mu je bilo mekano, trbuh blago zaobljen, ali kurac – tvrd, vene plave i ispupčene, glava ljubičasta, sjajna od kapi predsemene tečnosti koja je curila niz dno.
Nada je kleknula pred njega na somotski tepih – mekano pod koljenima, ruke na njegovim bokovima, usta oko kurca polako, nježno prvo – jezikom po glavi, kružila oko otvora, okusila slankastu tečnost, zatim dublje, usta šire, sisala ga cijelog, obrazima upalim, oči u njegove. Klaus je stenjao tiho, ruka u njezinoj kosi – ne da gura, da miluje. „Mein Engel…“ šapnuo je, bokovi lagano pomičući, jebući joj usta ritmično, ali ne grubo.
