S vremena na vrijeme bi me pitala jesam li već bio taj dan (budući da je obično išla u drugo vrijeme). Nisam mogao razaznati je li to znak interesa ili čista prijateljska naklonost. Iz opreza, kao što sam uvijek činio, odlučio sam vjerovati da to nije ništa više – samo moja mašta, projekcija mojih vlastitih želja. Bila je jednostavno privlačna, prijateljska osoba. Moja šefica, i to. Bolje je ne zamarati se glupim mislima ako ne želim završiti otpuštenom s pravom, ili još gore, tuženom za pokušaj uznemiravanja.
Međutim, jedne večeri oko 20 sati primio sam poruku od nje. Bila je to glasovna poruka. Uobičajena stvar – pitala me je kako sam, jesam li bio u teretani. Ali glas joj nije bio normalan. Očito nije bila sasvim pri sebi. Brzo sam je pitao pije li nešto i dobio fotografiju jedne prazne boce vina i druge napola pune. Pomislio sam u sebi: ovo se ne može dogoditi. Ova žena mi se ne udvara. Ali u tom trenutku osjetio sam neku vrstu unutarnjeg šapata – jednu od onih intuicija koje nam ponekad padnu na pamet, a koje ne možemo objasniti, a opet smo apsolutno sigurni u njih. To mi je dalo hrabrost da napravim korak. Živjeli smo vrlo blizu jedno drugome – prava slučajnost sudbine (što je ujedno bio i razlog zašto smo išli u istu teretanu).
Riskirao sam: “Hej, mi…” “Tako blizu — zašto ne bismo nastavili ovaj razgovor osobno, uz vino?”
Odgovor je stigao brzo. Obično loš znak. Ali jednostavno je pisalo: “Dođi.”
Mislim da se nikada u životu nisam tako brzo promijenio. Zgrabio sam bocu vina koju sam imalo kod kuće i krenuo ravno k njoj. Kad sam stigao, zatekao sam ženu koja je bila vidno uzbuđena, odjevena u tanku haljinu koja joj je prianjala uz tijelo. Ali možda je to bio samo alkohol. Poznavao sam mnogo žena koje su se enormno uzbudile kad bi pile i činile se otvorenima za nešto — sve dok nisi pokušala i bila oborena na način koji ti je danima uništavao samopouzdanje. Bolje je da se ne nadam previše.Razgovor je tekao još bolje nego za ručkom. Vrlo lako i lagano; puno smo se smijali razgovarajući o poslu i prošlosti.
U tom trenutku sam osjetila istinsku povezanost, što mi je također upalilo alarm u glavi — posebno kad je rekla: “Stvarno si sjajna; pozivat ću te da češće razgovaramo.” Teško je pronaći prijatelje poput ovog.”
To je bilo to, dakle. Bio sam samo prijatelj. Budala koja sjedi tamo i gradi nade dok ova sirena sanja o drugim obalama. Već smo popili pola boce s fotografije – one koju sam donijo – i sada smo bile u trećoj, koju je ona velikodušno otvorila.
Bilo je gotovo 23 sata kada je spomenula da će joj dečko doći u ponoć. Ako sam još uvijek imalo ikakve nade, nestala je u tom trenutku.Tada se na playlisti koju smo slušale pojavila pjesma koja joj se svidjela – tango.
Petra mi je tada počela pokazivati nekoliko koraka koje je znala. Ništa previše impresivno, vjerojatno zbog naše razine opijenosti. Ali iz istog razloga, sve se činilo još senzualnijim. Usred plesa, naramenica haljine skliznula je s ramena i otkrila – ili bolje rečeno, otkrila – tetovažu na leđima. Tada sam pohvalila njezine tetovaže (imala ih je nekoliko na leđima i rukama, zapanjujuće lijepih). U tom trenutku odlučila je da će mi ih sve pokazati i uložila je znatan trud da pokaže onu… na leđima bez skidanja haljine. Na kraju je odustala i pustila da joj haljina padne niz tijelo, stojeći leđima okrenuta prema meni samo u donjem rublju – prekrasnim crvenim čipkastim gaćicama.