Đulija je hodala po tlu mokrom od rose. Po glavi su joj se motale raznorazne misli, ali ponajviše je htjela da se odmori od svega. Na selu, posebno u krajevima poput južne Italije i Sicilije (mada ne samo tamo već i drugdje) vladali su određeni običaji. Među tim običajima isticao se ugovoreni brak i pravilo da djevojka treba da bude nevina prije braka. Roditelji su htjeli da daju Đuliju za pekara iz obližnjeg grada, za muškarca kog je jedva poznavala. Takva je bila sudbina mlade seljanke, koja je tek propupjela i bila željna života.
Zadubljena u misli, jedva da je primijetila kad se ispred nje stvorio smeđokosi mladić. Bio je to drvosječa Lovino. Đulija zastade i pogleda ga. “Skloni mi se s puta”, rekla je ljutito. Lovino se pomalo podrugljivo smješkao i nije se htio pomjeriti. U zlatastim očima mu se ogledala znatiželja.
“Kuda ste pošli, gospođice?” upitao je.
“To se tebe ne tiče”, grubo odgovori Đulija.
Drvosječa je pogledao u nebo i stao zviždukati. Polako se pomjerio i pretvarao da mu je svejedno, ali krajičkom oka posmatrao je mladu ženu.
“Ako te baš zanima, krenula sam malo u šumu. Dosadili su mi ljudi.”
“Bilo bi najbolje da ja pođem s tobom. Mogla bi nabasati na vuka ili medvjeda”, upozorio ju je Lovino.
Đulija zastade. Drvosječa je bio u pravu.
“Pa dobro, pođi sa mnom”, ravnodušno reče djevojka.
I tako su krenuli zajedno ka šumi. Sunce je bacalo svoje zrake na pašnjake i livade, koji su prethodili ulazu u šumu. Hrastova stabla su šumjela na ljetnom povjetarcu.
Kada su ušli u šumu, Đulija se okrenu i osjeti kako joj srce lupa jače. Lovino je bio uz nju i nije bilo razloga da se plaši, pa ipak iz nekog razloga bila je nemirna.
“Lovino, uzmi me za ruku”, reče Đulija.
Lovino iznenađeno podignu obrvu ali ne usprotivi se već uze djevojku za ruku, kako ga je i zamolila.
Išli su dalje, i Đuliji se činilo da svijet iza njih polako nestaje. Sad su koračali šumskom stazom.
“Imaš li braće ili sestara? Ja sam jedinica”, započe ona razgovor.
“Imam mlađeg brata”, kratko je odgovorio.
“Pitam se da li je zgodan kao ti”, izleti Đuliji.
Nastavili su put bez riječi. Odjednom, Đulija se okrenu prema Lovinu i poljubi ga. Lovino je na trenutak ostao zapanjen, a onda ju je gurnuo na zemlju. On sjede na obližnji panj i žustro raskopča pantalone. Ona je ustala i uvijala se oko njega poput zmije. Sjela mu je u krilo i stala divlje da se trlja o nj.
“Majko moja, što je ovo dobro. Nikad prije nisam… Aah!” uzdah se oteo iz Đulijinog grla dok je poskakivala i trljala se o nabrekli falus, koji se nazirao ispod drvosječinih pantalona. Krupne dojke su se tresle sa svakim njenim pokretom. Lovino zagnjuri glavu u njena njedra i poče da sisa njene tvrde bradavice.
“Aaah, mmm, joj, šta mi radiš!” bila je van sebe Đulija.
Najednom se okrenu otpozadi, svuče suknju i gaćice i zamoli Lovina da je tuče po zadnjici.
“Znao sam da si ti jedna obična kurva”, reče drvosječa dok je krvnički udarao seljanku po oblim guzovima. Ona je skičala toliko da ju je on opomenuo da vodi računa jer bi ih neko mogao razotkriti.
