Prelepa Rijecanka, kada mislite da vam dan ne može gore početi, tu ste se prevarili. Dovoljan je samo mali pozitivan trenutak da Vam promijeni mišljenje. Da sam baš tako razmišljao i ja, nisam, ali….
Inače zovem se Miro, i krenuo sam na nekoliko dana na službeni put u Rijeku. Prvo mi auto ujutro nije htio upaliti, bio prije tjedan dana na servisu, onda sam ga uspio konačno upaliti, doći do naplatnih kučica, kad shvatim da na ENC kartici imam premalo novaca. Naravno rampa se nije htjela podići, a gužva iza mene. Prokleo sam sreću i put nekoliko puta, konačno uspio srediti da se rampa podigne i krenuo autocestom prema odredištu.
S obzirom da u Rijeci nisam bio podosta vremena, a i moja navigacija nije imala svoj dan, odvela me u neku slijepu ulicu koja je bila toliko uska da taman jedan auto može proći. Naravno da se u tom trenutku morao pojaviti i auto iz suprotnog smjera. Nisam imao pojma gdje se nalazim, proklinjao sam dan kada sam uopće ustao iz kreveta, izašao iz auta i krenuo tražiti pomoć.
Auto koji je stao ispred mene imao je dosta zatamnjena stakla tako da nisam dobro vidio vozača. Mislio sam, možda će mi pomoći.
Iz automobila je izašla žena, tako lijepa da sam samo blenuo u nju i zaboravio na sve svoje probleme. Bila je odjevena strogo poslovno, suknja do koljena, crne čarape, štiklice, sako ispod kojeg očito nije imala ništa osim grudnjaka, a kosa crna skoro do struka, ah.
Shvatila je iz mojeg pogleda moju očaranost njome, nasmijala se i upitala:
– Mogu li Vam pomoći ??? Čini mi se da ste se izgubili ???
– Ma ne, nisam, odgovorio sam…. možda ipak jesam – sada sam se ja nasmijao i priznao istinu
– Kuda ste se zaputili, mogu Vam pomoći – upitala me ta prekrasna žena
– Trebam u centar – rekao sam joj
– Ozbiljno !!! – njezina reakcija me iznenadila…I ja idem u centar, možete me slijediti
Pomislio sam, tebe bih slijedio i u sami pakao.
Brzo smo došli do centra, objasnila mi je kako ću doći do hotela u kojem sam odsjeo, nisam ju mogao samo tako pustiti jer sam primijetio da na prstima ruku nije nosila nikakvo prstenje.
– Ja sam Miro, kako Vam se mogu odužiti ??? – spasili ste me, ako se slažete možemo se navečer naći na piću, mala zahvala za Vaš trud, ipak ste me spasili lutanja
– Ja sam Gabi, …hmm…. Ne znam baš, ali ok da Vi ne lutate doći ću pred hotel u 20h
Bio sam na nebu, još ovaj moj put neće ispasti katastrofa kako je izgledalo ujutro.
Moji poslovi, zbog kojih sam i došao su se poprilično odužili te mi je to počelo stvarati nervozu.
Na moju sreću uspio sam doći u hotel, obrijati se, istuširati i taman na vrijeme se spustiti ispred hotela.
Čekala me je već, ta prelijepa žena sad je još bolje izgledala, štiklice, uske tajice, uska majica koja je jedva obuzdavala njene grudi, sve to je izazvalo reakciju u mojim hlačama. Da li je primijetila, ne znam jer to nije pokazala, mislio sam sva sreća, inače koja sramota, ah.
Odvezli smo se mojim autom, koji je sada upalio iz prve, do mjesta koje je Gabi preporučila, sjeli u separe i počeli pričati o svemu, kao da se poznajemo cijeli život. Prešli smo na ti i večer nam je brzo prošla. Sjedili smo u malenom separeu tako da smo se nekoliko puta dotakli nogama, svaki puta imao sam osjećaj da me dotakla vatra.
