Prije tri dana u stan do mojeg uselila se nova susjeda. Niska, plava, mršava. U stvari, djevojka u kasnim dvadesetima, prosječnog izgleda. Simpatična, ali ne i atraktivna. Na prvi je pogled djelovala vrlo povučeno. Na prvi pogled. Recimo kad smo se prvi put sreli u liftu.
– Dobar dan – rekao sam.
– Dobar dan.
U ruci je nosila vrećice sa špecerajem.
– Vi ste nova susjeda, na trećem.
– Pa da, u stanu sam do vas.
I to je bio cijeli naš razgovor, strpan u svega nekoliko rečenica. Međutim, jedan sam se dan ponudio da joj pomognem odnijeti neke stvari iz auta; stalno smo se naime sretali, izgleda da joj je posao završavao baš kad i moj.
– Pa može – rekla je. – Ova mi je tegla teška i nespretno mi ju je nositi.
U ruke mi je strpala poveliku teglu s nekakvim čudnim lišćem. Kako nisam agronom, moj je laički komentar bio da je to nekakva palma.
– Banana – rekla je.
– Zar uspijevaju kod nas?
– Ova sigurno neće – rekla je. – Već se jednom smrzla, pa ne rađa nikakvim plodovima.
– A može li u sjeme? – rekao sam ja kad mi je otvorila vrata zgrade.
– To bi valjalo probati – nasmije se ona.
– Ja sam inače Ivan – rekao sam.
– Jadranka. Bojim se da vam ne mogu stisnuti ruku jer ste nekako prezauzeti poslom.
– Eh, kako bih volio da su mi ruke pune nekih drugih stvari – pripomenuo sam, s lisičjim osmijehom na licu.
– Ha, sve je moguće u današnje vrijeme – primijeti ona svojim tankim glasom i tada sam znao da imam otvoren upliv u njezinu luku.
Samo sam trebao izabrati pravilan gaz i zamijetiti slobodan mol. Kad smo stigli na naš kat, Jadranka mi otključa vrata svog stana.
– Samo reci – diskretno sam prešao na ti. – Gdje da stavim teglu?
– Može ovdje u dnevnu sobu – viknula je izuvajući se. – A onda dođi oprati se u kupaonicu.
– Ma mogu oprati ruke i kod sebe, nije problem.
Spustio sam teglu u jedan kut, bliži sunčevom svjetlu, i promotrio stan. Kopija Van Gogha na zidu, nekakav nadrealistički pejzaž i pointilističko stablo. Sve plakati, ali lijepi i pomno odabrani.
– Nisam mislila na ruke – rekla je i prišla mi. Poljubila me. – Ja ću se tuširati, a ti me možeš gledati.
U tom sam trenutku zaboravio na umor, prljave ruke i glad, najviše zato jer me na to natjerao moj međunožni prijatelj.
Nisam se ni snašao, a Jadranka je već hopsala gola kroz stan. Traperice, majica, grudnjak, gaćice, čarape, sve je ležalo na podu. Ona se hihotala iz kupaonice, odvrtala tuš, namještajući ga na najpoželjniju razinu toplo-hladne kombinacije. Kako mi je u tom trenutku trebao jedan dobar, hladni tuš da dođem k sebi. Dakako da ga u njenom stanu tog poslijepodneva nisam mogao dobiti, jer na redu je bilo nešto posve drugačije, nešto vruće i razjebavajuće.
– Sviđa li ti se ovo što vidiš? – pitala me.
A kome se ne bi! Jadranka se sapunala, milujući se tako nježno i uzbuđujuće da ni sam ne bih mogao bolje. Dirala se po mekim bradavicama, zaokruživala malene grudi, prelazila svojim ručicama preko trbuščića koji je svjetlio u polutami kupaonice. Upalio sam svjetlo da bih je bolje vidio i divio se njenoj igri. Usmjeravala je mlaz tuša na pičkicu i močila svoje lice. Izgledala je kao da je nevina, ali znao sam da su mnogi već prošli ovu igricu. Sapunala se po guzi, prstići su joj nestajali u nepodšišanom busenju stidnih dlaka ili u šupčiću.
