Vatrena, Zene u vojsci…tiha vatra!!!
Već sam godinama u profesionalnom sastavu vojske i došao sam do visokog čina, a i odgovorne funkcije u zapovjedništvu, te sam sa svojih 40 godina bio jedan od mlađih na tako odgovornom mjestu. Nije bilo loše raditi u zapovjedništvu, ali bilo je to malo drugačije od dosadašnjeg terenskog rada.
Više kancelarije, sastančenja, puno kave i, po meni, više gubljenja vremena na gluposti oko papirologije. Ali i to je imalo neku svoju prednost.. . u zapovjedništvu je radilo jako puno žena. Bilo je tu muškobanjastih cura, ali i pravih ljepotica. Jedna od takvih je bila i Ana, koju godinu mlađa od mene, udata, ali i pravi komad. Bila je majka dvoje djece, ali se to na njoj nije vidjelo, osim što je imala malo poveću guzu.
Duga plava i valovita kosa, te intezivno plave oči bile su neobičan kontrast na maskirnu uniformu, a hlače su na njoj uvijek bile zategnute i na rubu pucanja. Radila je u logistici, tj u njihovom računovodstvu, pa praktički nije ni izlazila iz ureda osim na ručak.
Jedan dan smo pripremali neku vježbu, pa sam morao otići u logistiku napraviti neke kalkulacije. Javio sam se voditelju odjela, pa me uputio Ani, te da će mi ona pomoći oko proračuna.
Kad sam došao k njoj, sjedila je za računalom i bila zadubljena u ono što je radila tako da nije ni primjetila da sam ušao u ured. Promatrao sam ju neko vrijeme i vidio da je jako zgodna. Kosa joj je bila svezana u rep, kao i večini žena u vojsci, a ovako dok je sjedila i dok joj je košulja bila uvučena u hlače, isticale su se i grudi, a po slobodnoj procjeni su bile solidna trojka prema četvorki. Malo sam se zakašljao, pa se trgnula i pogledala prema vratima, te krenula da ustane i pozdravi, ali sam ju brzo zaustavio pokretom ruke i tiho rekao:
– Ne treba Ana -rekao sam i dodao sa širokim osmjehom- Ja ne patim od formalnosti, pa mi možeš govoriti i ‘Ti’.
– U redu gosp.. . ovaj, Željko -malo se smotala, pa se i ona nasmijala, te odmah nastavila- Kako mogu pomoći?
– Petar mi je rekao da se tebi javim za ove kalkulacije i proračune koji nam trebaju za vježbu -pružio sam joj papire preko stola, a ona ih je malo prolistala i rekla:
– Može. Samo da završim ovo izvješće i da ga pošaljem mailom, pa se bacamo na ovo.. . -sjela je natrag, te me pogledala upitno- Jesi li za kavu?
– Ma ne moraš sad ustajati, idem ja -ustao sam i došao do vrata, pa ju pogledao- Šta ćeš ti?
– Može jedna dupla? -rekla je sa širokim osmjehom.
Otišao sam nam po kave i na hodniku sreo zapovjednika, te se dobro nasmijao na njegov komentar da se svijet mijenja kad časnik nosi dočasniku kavu. Kad sam došao natrag ona je upravo arhivirala nešto u ormar, pa je bila na prstima i leđima okrenuta meni, pa sam imao pogled na njenu divnu i napetu guzu. Okrenula se i vidjela moj pogled, te se samo nasmješila i uzela mi kavu iz ruke, te otišla polako za stol.
– Hajde da vidimo što tu imamo -pogledala je na sat i samo rekla pogledavši na sat- Nadam se da možeš ostati prekovremeno, jer ovog ima dosta?
