Moj kraj je bogat šumom, a nema ničeg ljepšeg nego trčat po šumi u dubokoj hladovini. Iako po ljeti zna biti krcata komaraca i mušica, svejedno je zrak bolji za trčanje, nego po otvorenom.
Prakticirao sam trčanje svaki dan nakon posla, ili prije posla, s obzirom da sam radio u smjenama.
Jedan dan prije podne sam tako trčao šumskim putom kad sam čuo vozilo iza sebe, pa sam se odmaknuo u stranu, a kraj mene je prošla Lada od šumarije. Za volanom je bila jedna ženska osoba i nikoga drugoga u autu. Znao sam da ova cesta ide samo do jednog okretišta, nekih kilometar i pol ispred mene.
Pretpostavljao sam da rade kontrolu zbog ilegalne sječe šume, pošto su oni već odradili svoju sječu na proljeće i zimus.
Nastavio sam trčati dalje i ubrzo sam stigao do onog okretišta. Lada je bila parkirana u hladovini jedne jele, a vozačica nagnuta nad jednu hrpu trupaca. Ono što je privuklo moj pogled je bila njena stražnjica, onako u zraku, a bila je zamamna u zelenim hlačama.
Uspravila se i njena duga smeđa kosa, vezana u rep, je zalepršala oko njene glave kad se okrenula u mom pravcu. Nasmješila mi se i mahnula, a ja sam stao kako bi malo predahnuo.
Kad sa sam popio vode iz bočice koju sam nosio sa sobom, prišla mi je i predstavila se:
– Dobar dan, ja sam Ivana. Inspektorica u šumariji dolje u gradu -rukovali smo se, pa sam se i ja predstavio.
– Ja sam Goran, isto dolje iz grada i ovdje na trčanju. -sad sam vidio da i nije toliko mlađa od mene kako mi se na prvi pogled učinilo.
– Trčiš ovuda često? -odmah je prešla na ‘Ti’, ali nisam imao ništa protiv.
– Da. A ti se ne voziš ovuda često? -uzvratio sam pitanjem uz osmjeh.
– Ne baš… -i ona se nasmijala, pa spustila glavu i dodala- Zar bih trebala?
– Hmmm…valjda, ako si inspektorica i tražiš ilegalne sjekače, zar ne? -ponovo sam prebacio lopticu njoj uz još širi osmjeh, te sam vidio da joj se grudi, inače pozamašne, podižu i spuštaju ubrzano kao da je ona trčala, a ne ja.
– Ova ti je dobra… -kimala je glavom uz široki osmjeh- Je si možda za kavu? Imam u termosici…
– Može…ionako mi se ne žuri…
Izvukla je neku deku iz auta, pa smo sjeli na one trupce, a ona nam je natočila dvije plastične šalice sa kavom, pa smo lagano pijuckali, a onda me je upitala:
– Da li si primjetio nekoga ovuda sa nekim drvima, a da nije iz šumarije? -njene smeđe oči su se malo stisle kad je završila pitanje.
– Ne. Prijepodne su tu uglavnom vozila šumarije, ali popodne…e to je već druga priča. -rekao sam joj tiho.
– Kako to misliš?
– Paa…ja sam jedan tjedan ujutro na poslu, a jedan popodne, kao ovaj, tako da trčim u različito vrijeme. I svašta se vidi…
– Šta se vidi -sad se isprsila i uspravila , te me oštro gledala, a ja sam lagano pogledom prešao preko njenih sisa i mališa se počeo buditi, ali sam samo nastavio.
– Pa recimo, ovdje -pokazao sam iza nas na hrpu trupaca- toga je bilo puno puno više u petak popodne nego sada, a ne vjerujem da su vaši radili u subotu i nedjelju, zar ne?
– Ne, nisu… -zašutila je i okrenula je sise prema meni, pa sam vidio kako se ocrtava grudnjak ispod majice, dok je ona gledala one trupce, a onda se okrenula prema meni i nastavila- I ništa više nisi vidio?
