Bila sam slomljena, neutješna… Onaj kog sam voljela svim srcem, zavolio je drugu. Onaj kom sam se obećala i namjeravala da provedem ostatak života s njim, izdao me. Bila su to teška vremena. A onda se pojavio jedan muškarac. Zvao se David i došao je sa zapada, sa obale Velikog mora*.
Upoznali smo se sasvim slučajno. Jednoga dana izašla sam u šetnju, u namjeri da odagnam crne misli. Šetala sam kroz vinograd, zatim stazom obraslom stablima maslina. Sjela sam i briznula u plač.
Tada je, niotkud, došao on. Valjda kroz suze nisam primijetila ni odakle je došao, tek stvorio se preda mnom. Prišao mi je i pružio mi maramicu.
“Hvala”, izustila sam. Kad sam došla sebi, upoznali smo se.
Upitao me “Zašto si tako tužna, Rahel?”
I ja mu odgovorih da moj dragi gleda drugu. A nosila sam zlatne narukvice i pokrila lice velom kao i svaka vjerena žena. David me slušao, nije mi se podsmijevao kao žene iz sela i na kraju mi je rekao da me moj zaručnik nikad ne bi tako povrijedio da me istinski voli. Pomislila sam, pa on je u pravu.
Narednih dana osjećala sam se nekako drugačije. I dalje sam bila skrhana, ali nisam to pokazivala. Polako ali sigurno, smogla sam snage da se pogledam u ogledalo i više nije bilo suza. I dalje sam bila označena kao prevarena žena, jer biti vjerena u to vrijeme bilo je kao da si već udata. Čak sam razmišljala o tome da se suočim sa svojim zaručnikom, ali iz nekog razloga sam se plašila.
Ponovo sam se našla s Davidom. Razgovarali smo o životu u primorskim krajevima, o njegovim putovanjima, o tome kako je zalutao u unutrašnjost Izrailja. Bio je ribar ali za promjenu je doputovao ovdje. David me znao nasmijati, ali i saslušati. I rekao je, sjećam se,
“Život je vrijedan življenja.”
David me nije nagovarao da raskinem vjeridbu. A ja, osjetila sam se kao nekada davno, kada sam bila zaljubljena. I tada se u meni rodilo toliko pitanja. Bila sam svjesna da budem li s njim, počiniću preljubu jer još uvijek sam sa svojim voljenim. Ali David me nije pokušao zavesti. Samo je bio tu, davao mi savjete koje sam tražila, slušao me dok sam mu pričala svoje muke a pogled mu se mijenjao od ozbiljnog kad bih mu pričala koliko mi je teško, do osmijeha kada bih pokušala da se našalim, da bar nakratko otjeram tugu.
I onda, jedne večeri, dok smo sjedili u hladu stabla masline, desilo se. Drhtavim rukama skinula sam svoje narukvice i podigla veo sa lica. David je bio iznenađen, a u očima mu je gorio plamen. Grudi su mi se nadimale od uzbuđenja.
Uzela sam ga za ruku i povela svojoj kući. Majka i otac bili su u posjeti prijateljima. Te noći legla sam u postelju s njim. Bio je to drugi put da sam osjetila ljubav muškarca. Bilo je neopisivo, mislim da su riječi suvišne. Kasnije je morao da krene, ali obećao mi je da ćemo se ponovo sresti.
I čekala sam ga. A on je došao, i ponovo smo bili zajedno. Znala sam da roditelji neće prihvatiti našu vezu, i zato sam spakovala svoje stvari u zavežljaj i krenuli smo ka njegovom rodnom gradu. Napustila sam sve što sam imala, ali više nisam bila tužna. Konačno sam bila slobodna. Konačno ponovo živa.
