Negde sredinom septembra imala sam svadbu kod koleginice sa posla. Udaje se za nekog dečka sa sela, a svadbu prave u nekom restoranu, na pola puta između grada i tog sela. Ali, zbog velikog broja gostiju otkazali su restoran, pa svadbu prave pod šatrom kod mladoženje kući u selu. Niko od koleginica mi to nije rekao, a ja nisam znala, jer sam pre toga bila dve nedelje na odmoru.
To sam tek saznala usput tog dana, kada me je jedna od koleginica pokupila kolima. Obukla sam neku crnu haljinu uz telo iznad kolena, bez rukava, sa izrazenim V dekolteom i obula neke crne štikle sa otvorenim prstima. Moju smeđu kosu frizerka mi je isfenirala talasasto, a pre toga sam išla na šminkanje. Delovala sam tip top, od glave do pete, i odmah sam se slikala i pohvalila svom dugogodišnjem dečku. Obajsao me je sa komplimentima i rekao kako ću svojim brutalno moćnim izgledom i mladu zaseniti. Ja, inače imam 26 godina, i svi me hvale kako sam lepa, zgodna i jako privlačna devojka. Nego da se vratimo putu za svadbu.
Koleginica pored mene pokupila je i ostale, tako da smo se nas 4 zaputile na svadbu. Bila sam najmlađa u kolima, sve su imale između 30 i 40 godina. Nedugo pošto smo se sve smestile u kola, jedna od njih mi reče:
„Gde ćeš ti lutko takva pod šatru, seljaci kad te vide pašće im vilica na pod?“
„Molim, šta, kakvu šatru?“
„Pa ti ne znaš, svadba je pod šatrom, restoran su otkazali.“
I tako objasniše one meni ukratko zašto su otkazali restoran. Izgrdila sam ih sve do jedne zašto mi nisu rekli, da bi se prikladnije obukla, itd. One su gospođetine bile u pantalonama, izuzev ove mlađe u haljini, ali skoro do poda.
Negde oko 15h stigli smo pred kapiju mladoženje. Prethodno pomučene dosta da nađemo gde je kuća mladenaca. Mnogo kola svuda parkirano, venac na kapiji, kuća, a desno na nekoj livadi pored dvorišta šatra. Delovala je veliko, robusno, u sebi sam pomislila.
„Joj samo da ne bude teška seljana.“ Na kapiji čekali su nas mladoženjeni roditelji, potom pred šatrom i mladini. Neko nas je sproveo kroz dvorište kuće do šatre.
Dok sam koračala po travi na visokim štiklama, osećala sam se kao neka pevaljka što je krenula na nastup. Moje koleginice, gotovo sve u ravnom ili blago dignutoj štikli. Pod šatrom već su gruvali narodnjaci koja je bila ispunjena 80% kapaciteta. Nekoliko redova na duž stolovi spakovani, u jednom momentu pogledale smo se i nismo znale gde bi sele. Opet neki nepoznat, da li domaćin ili ko već, poveo nas je u skroz desni red, skoro pa do muzike. Imala sam utisak da nas svaki muškarac u tom trenutku posmatra, a mene posebno koja sam bila poslednja među njima. Bilo mi je neprijatno i opet sam izgrdila koleginice jer mi nijedna od njih nije rekla za šatru. Oko stolova klupe su bile poređane, još nam i to falilo, nećemo imati naslon niti gde da okačimo torbice. Poslužene kafom i aperativom, nekako smo prihvatile gde smo i šta smo.
„Možda i ne bude tako loše, zar ne?“ Jedna od koleginica reče.
Ubrzo nakon kafe i druge čašice žestine smejale smo se sve više. Dečku sam javila da smo stigle i da ne brine, pa mu poslala i sliku mojih prekrštenih nogu ispod stola. Oko 16h, 16.30h stigli su i mladenci, pa nam je nedugo zatim prišla i naša mlada, koleginica, čestitale smo joj, a ona nam je rekla da uživamo i ako budemo htele možemo da prespavamo kod nje. Kako sam gde pogledala sa strane idalje sam imala utisak da nas razne seljačine, muškarčine gutaju pogledom. Nisam marila za to, ali kada sam mislila da će na tome stati, 3 muškarca su išla prema nama. Iako smo čuvali mesto za još 4 koleginice, koje su javile da pre 18h neće doći. Taj domaćin ih je upravo navodio na nas. Bunili smo se i rekle kako čuvamo mesto, na šta su nam on i 2 konobara odgovorili kako mesta redom moraju da se popunjavaju.