Letnja noć tiha je kao zavesa od svile. Otvoreni prozor pušta da miris zrelih šljiva i lipe ulazi u sobu. Zrikavci pevaju negde u daljini, a svetlost meseca nežno osvetljava njihove siluete pod lanenom posteljinom.
Deda Nebojša i Nikolina su se ljubili i mazili a njihova tela kao da su bila isprepletana u polusenci. Njena kosa razlivena po jastuku, a njegova ruka lagano klizila je niz njen vrat, ramena, zadržavajući se na njenim sisicama koje uz lagani dodir, kao da ožive. Disanje joj postaje dublje, tiše, zatim protkano ponekim uzdahom.
NIKOLINA
(šapatom, uz lagani trzaj tela)
„Ooo…oooohhh….!!!“
Za to vreme, njegov kurac već radoznao, spušta se kao putnik što poznaje mapu, koji želi ponovo da istraži svaku stazu. Tiho, sigurno, klizi do njene rupice i pronalazi topli otvor i uđe svojim glavićem u njega, gde Nikolina zadrhti i pritisne glavu uz njegovo rame.
Deda Nebojša nastavi da joj ljubi čelo, nežno, zatim kosu, dok joj rukama kruži po sisicama i bradavicama kao da svira stari instrument — svaki ton je uzdah, svaki trzaj njenog tela melodija bez reči.
NIKOLINA
(tiho, ali nestašno)
„Aaaaahhh……tooooo….tooo…mmmmm !!!“
DEDA NEBOJŠA
(na uho, toplo)
„Mmmmm….što imaš lepe didice, dupence,ali najviše od svega mi se sviđa tvoje pičence“
Ona se lagano nasmeje, ali smeh preraste u uzdah dok mu se bokovi pomeraju u ritmu laganog jebanja. Njeno telo prima Nebojšin kurac kao što zemlja prima letnji pljusak – sa olakšanjem, sa žeđi, sa potrebom koja ne traži objašnjenje.
NIKOLINA
(zadrhti, pa prošapće)
„Mmmmm…..Da sam znala da tišina može biti ovako glasna… ćutala bih češće….oooohhh“
DEDA NEBOJŠA
(zagleda je, diše uz nju)
„I ja dušo……da sam znao da neko ovako lepo ume da ćuti… tražio bih tišinu mnogo mnogo pre.“
Nikolina uzviknu pa ga zagrli celim telom, kao da želi da ostane tako — spojena. Njegovi prsti su se uvlačili u njenu kosu i nastaviše da je maze.
NIKOLINA (uzviknu)
„Aaaaahhhhh….Ne prestaj…jebi me….jebi me…..aaaaaahhhh !!!“
Mesec prelazi preko postelje.
Deda Nebojšin kurac kao stari pustolov još jednom je zaronio u dubine Nikolinine rupice. Oboje zatvoriše oči. Noć ih pokriva, čuva, prihvata. A zrikavci pevaju dalje — neumorno, svedoci jednog letnjeg čuda koje niko nikada neće glasno ispričati.
SCENA 16 (NASTAVAK) – LETNJA NOĆ, POSTELJA POD MISECOM
Zavese lepršaju od blagog povetarca. U sobi nema ničega osim njih dvoje — tela spletena, dodiri kao reči, uzdasi kao stihovi.
Deda Nebojša i dalje spojen sa Nikolinom, kreće se ritmom koji ne traži objašnjenje, samo predaju i jebe je.
Njeni nokti blago grebu po njegovim leđima, a njegove ruke upletene u njenu kosu i oko struka, stežu je sa nežnom odlučnošću. U sobi je toplo, a miris znoja i kože miriše kao leto koje ne želi da ode.
Nikolina uzvikuje, ali ne od bola – već od vrhunca Uzvici joj beže, kao kapljice rose sa lišća kad ih dotakne prvi sunčev zrak.
NIKOLINA (glasnije, uz uzdah)
„Oooooohhh….oooohhhh….O Bože….jebi me…..jebi me Nebojša….ooooohhhh….ne prestaj….aaaaaahhh !!!“
(Deda Nebojša nastavi da je jebe, pa ubrza ritam)