Majka se toliko uspalila da se nije mogla sjetiti takvih osjećaja iz svoje prošlosti, svako malo lijepila se na sina i otkopčavala mu hlaće. Dodatno ju je uzbuđivala činjenica što to radi sa svojim sinom, a muž nema pojma kakve stvari mu se događaju pod krovom. Bila je iznenađena što baš nimalo ne žali Franju, supruga kome je nabijala rogove s njihovim djetetom. Dalibor je bio na sedmom nebu.
Luđački je želio ševiti Silvu ali nije imao pojma kako da joj to kaže a nije se htio ni samo baciti na nju i zavaljat joj kurac. Puno puta je pročitao kako žene vole odlučne muškarce i zato je odlučio da će najbolje biti ako se bude ponašao kao siguran gospodin koji zna da je došlo vrijeme da si poševi svog komada. U sklopu tog plana ranije je otišao u školu zbog čega je mama razočarano na vratima prazne dečkove sobe shvatila da to jutro neće primiti porciju sperme. Pomalo depresivno odvezla se na posao a tamo ju je dočekao veliki buket ruža.
«Ohoho, kaj imaš ljubavnika…? », zezale su je kolegice. «Ah, da bar…», izvještačeno je odmahnula rukom. «To je sigurno od Franje», crveniola se. Unutar cvjetova bila je i kartica na kojoj je nespretnim dječjim rukopisom pisalo, «Hvala ti što si mi zadnjih nekoliko tjedana pretvorila u raj na zemlji.
Ni jedna ti nije ravna, m…», već je počeo pisati ’mama’, a onda je shvatio kakvu glupost radi pa je slovo ’m’ iskrižao i pretvorio ga u svoj inicijal «D». Silvu je to toliko dirnula da je smjesta, suznih očiju, nazvala sina na mobitel da mu zahvali. Rekao joj je kako nema problema i da je htio da ovaj dan bude poseban. Mama je zadrhtala.
Znaći, danas je taj dan… Danas će se desiti… U njoj se miješao delirij sreće s panikom. Pokušala je zadržati smirenu fasadu a jedva je izdržala radni dan. Doma je radosno primjetila kako je super što je došla prije Dade. Trčeči preko nekoliko stepenica odjurila je u svoju sobu, nabrzinu se otuširala i odjenula najjebozovnije rublje koje je imala.
Za ovo se pripremala i više i uzbuđenije nego za vjenčanje sa svojim Franjom, a ni u sebi se nije usudila izgovoriti da je tome tako jer će se vrlo, vrlo skoro ševiti sa sinom. Bio je to tako zločest, tako prljavo jebozovno droljasto prekrasan čin na koji se nije baš svaka mama lako odlučivala. Silva je jedino znala da je među njenim nogama gorjela vatra koju može ugasiti jedino sin, i to svojim šmrkom. Čak se nije ni prenemagala s nekakvim objašnjavanjima njihove situacije, zašto i bi? Nikad se ništa u njenom životu nije činilo ugodnijim, i prirodnijim ako baš hoćete, od ovog što je imala s Dadom.
Vrata kuće su se otvorile a njeno srce tu je sekundu zatajilo. Probala se dignuti, noge je nisu slušale, čak je zaboravila i na svoju nervozu. A onda je pokucao. «Uđi», glas kao da nije bio njezin iako se trudila zvučati opušteno.
I eto ga, njen predivan dječak s osmjehom širokim kao Savski most i ništa manjom kurčinom. Vratila mu je taj neodoljiv smješak i podigla se na koljena kako bi mu nježnom pusom zahalila na cvijeću. Dok su se međusobno svlačili nisu razmijenili ni jednu riječ. Dado je bio toliko nervozan da su mu se ruke vidljivo tresle, a mama ga je smirivala maženjem i blagim poljupcima.
