U serijalu „Noć koja je promijenila sve“, već sam vam opisao kako smo zapravo počeli. Kako je moja želja da je gledam s drugim muškarcima, ona duga, tajna drkanja s takvim mislima u glavi, polako prerasla u nešto mnogo veće. Puno veće… opasnije i nešto trajno. Polako sam shvaćao da nema povratka na staro, da smo se nepovratno promijenili. Ta me spoznaja plašila i nevjerojatno uzbuđivala u isto vrijeme. Stalno sam bio svjestan da je samo pitanje dana kada će to netko od nama bliskih ljudi saznati ili barem naslutiti.
No, vratimo se na daljnji tijek događanja nakon partija u njenoj firmi.
Nakon onoga što su joj Marko i Luka priredili na partyju, u našoj se kući uselila neka teška, ljepljiva tišina. Marina je hodala kao u bunilu, još uvijek osjećajući natečenost i ono specifično, bolno pulsiranje tamo dolje koje joj nije davalo mira ni sekunde. Svaki put kad bi sjela u uredsku stolicu, kao da je osjetila peckanje i miris koji nije njezin – miris tuđih muškaraca koji se uvukao u njezinu kožu. Njezin fokus na posao i autoritet direktorice počeo je kopniti; u uredu bi sjedila na sastancima, gledala u izvještaje, a misli bi joj bježale na okus Lukine sperme i osjećaj poniženja koji ju je iznutra palio poput vatre. Postala je potpuno nova žena, koja bez ustezanja uzima što želi, oblači se totalno sexy, kao da je u njoj bujala nova, mračna snaga.
Nakon nekoliko dana, nazvao sam NJEGA – onoga koji je otvorio tu Pandorinu kutiju u njoj – i ispričao sam mu sve. Sjedili smo u polumraku, a ja sam mu opisivao kako se Marina davila u Lukinom kurcu dok ju je Marko nabijao. Vidio sam mu u očima strahovitu napaljenost, ali istovremeno kao da sam vidio i tračak ljubomore – izludila ga je činjenica da su neki balavci rasturali bez njega. Šutio je, pio viski, a onda je samo hladno rekao: “Opatija. Sljedeći vikend. Vodim frenda, Gorana. Ogroman tip, velik i jak, a o njegovom kurcu već se pričaju legende po klubovima… Želim da je nas dvojica obradimo onako kako zaslužuje prava vrhunska kurva.”
Kad sam joj te večeri rekao za plan, dok je u kuhinji prala suđe u onim istim poderanim najlonkama koje je odbijala baciti – čuvajući ih kao trofej svoje sramote i dokaz da još uvijek može izludjeti mladiće – čaša joj je skoro ispala iz ruke.
“Ne!” odrješito je rekla, a glas joj je pukao. “Ne želim to, ne mogu… Cijeli vikend s nepoznatim muškarcem? I još dvojica? ja sam udana žena, ugledna… majka, poslovna žena!” Plakala je, tresla se, optuživala me da sam bolestan. Cijelu noć je provela u drugoj sobi.
Dva dana me nije gledala u oči. Ali dok je šutjela, u njezinoj glavi se odvijao pakao. Razmišljala je o Goranu. Zamišljala je tu “životinju” o kojoj sam joj pričao. Njezina mašta je radila protiv nje – zamišljala je kako bi bilo ponovno osjetiti tu potpunu predaju, životinjski užitak, čisti neobuzdani seks… tu moćnu nemoć pod tijelom gorostasa.
Treći dan sam je uhvatio kako u kupaonici, gola ispred ogledala, prstima prelazi preko modrica na bokovima. Vidio sam kako joj zjenice titraju dok samu sebe dodiruje tamo gdje su je balavci ostavili natečenom.
Peti dan je došla do mene i tiho, skoro nečujno rekla: “Dogovori to. Idem.”