Perica je nastavio da “utvrđuje” gradivo kod učiteljice Milice. Sve je bilo poput tajne misije — tiho, diskretno, a „katedra“ se preselila u njenu dnevnu sobu.
Jednog dana, Jovica vidi Pericu kako ide prema učiteljicinoj zgradi i odmah posumnja.
Sledećeg dana mu prilazi:
– Perice, jesi li ti tamo kod Milice bio? Kažu da vi zajedno „utvrđujete gradivo“ po ceo dan do kasno uveče!
Perica se samo nasmeja:
– Ma, Jovice, to je sve nauka, ozbiljno. Milica me uči da budem spreman i za najteže ispite.
Jovica se zbuni:
– A jel’ ima u toj nauci i popravnih? Pitao bih da znam da se spremim.
Tada naiđe i Marica, njihova drugarica, koja se čudno smeškala
– Ma, Jovice – kaže ona – nije to baš kao što misliš. Perica je samo usavršavao metode učenja… i sad zna šta znači “hemija“ između profesora i đaka.
Jovica se zagrcne od smeha:
– E, pa svaka čast. Kod nas u školi nema takvih časova!
Posle toga, Jovica svaki put kad vidi Pericu, samo ga pita:
– Jel’ još uvek ideš da “utvrđuješ gradivo” kod Milice ili si završio master intime kod nje, pa si sada na praksi ?
– Na praksi sam, ako si zainteresovan, može i tebe da nauči. – reče Perica pa se nasmeja
Jovica ga pogleda ispod oka:
– Mene? Ma važi… Ja jedva prolazim i fizičko, a ne te vaše „napredne studije“.
Marica prasnu u smeh:
– Ne brini, Jovice, kod Milice nema bubanja napamet. Kažu da je nastava veoma… praktična.
Perica se odmah nadoveza:
– Ima i konsultacije jedan na jedan. Samo moraš da budeš redovan.
– A domaći? – upita Jovica sumnjičavo.
– Ima i toga – reče Perica ozbiljno. – Ali najteže je usmeno odgovaranje.
Marica se skoro presavila od smeha:
– I obavezno je ponavljanje gradiva više puta!
Jovica odmahnu glavom:
– E, deco moja… dok sam ja išao u školu, najopasniji predmet bila matematika. A kod vas izgleda biologija otišla predaleko.
Perica teatralno uzdahnu:
– Šta ćeš, vremena se menjaju. Danas bez dobre „hemije“ nema prolaza.
Tad iz zgrade izađe učiteljica Milica noseći fasciklu i ozbiljan izraz lica.
– Perice, jesi li spremio ono za večeras?
Jovica se ukoči i pogleda ga širom otvorenih očiju.
Perica klimnu glavom kao pravi akademac:
– Jesam, učiteljice. Sve sam ponovio… teoriju i praksu.
Milica zadovoljno reče:
– Odlično. Onda večeras radimo napredni nivo.
Jovica samo promrmlja:
– Ja odustajem od škole. Ovo je fakultet. – reče Jovica
Milica se nasmeši kad vide Jovicu kako još stoji zbunjen.
– Ma opusti se, Jovice, šalimo se malo. Ne držim ja baš takve časove… svaki dan.
Perica i Marica prasnuše u smeh, a Jovica se uhvati za glavu:
– Auu, učiteljice, vi ste gori od nas.
Milica podiže fasciklu kao da drži dnevnik:
– Profesorska tajna. Mora malo i đacima da se zavrti u glavi.
Zatim pogleda njih troje i predloži:
– Hajde da odemo svi na kafu, dosta je bilo „učenja“ za danas.
Marica odmahnu rukom uz osmeh:
– Ja ne mogu, imam drugih obaveza. A i neću da slušam Pericu kako glumi akademika cele večeri.
Perica se odmah isprsi:
– Pa neko mora da održava nivo obrazovanja.
– Ti održavaš jedino statistiku poseta kod Milice – dobaci Marica i ode smejući se niz ulicu.
Milica tada pogleda Jovicu:

