Ležala sam, noge razdvojene kao cvijet, a on je ušao – polako, duboko, oči u oči, dah sinhronizovan poput plesa. Osjetila sam ga svuda: glava trljala matericu, ritam valovit, bokovi kružeći da osjetim svaki milimetar, ruke na mojim obrazima, ljubeći me duboko, jezik plešući. “Nada moja,” stenjao je, ubrzavajući nježno, jaja dodirujući guzicu, znoj kapao po sisama. Orgazam je došao kao rijeka – topao, dubok, tijelo mi se grčilo u talasima, pička pulsirala oko njega, suze sreće tekle.
“Svrši u mene,” šapnula sam, noge oko struka, i on je – vrući mlazovi unutra, punili me do vrha, curili oko kurca dok je pumpao kroz ekstazu, ostajući duboko, ljubeći mi suze.
Mjeseci su bili san: jutra s čajem, noći s knjigama, trbuh koji je rastao, njegova ruka na njemu, šaput: “Naš.” Prsten srebrn, brak obećan pod zvijezdama.
Ali tragedija je došla kao munja u vedru noć. Pješački prelaz, kiša klizava, auto koji je jurio. Milenko je išao po hljeb, osmijeh na licu. Ja sam trčala za njim, vikala. Udario ga je – tijelo u zraku, pad na asfalt, krv koja se miješala sa kišom. Držala sam ga u naručju, glava na mom krilu, oči još otvorene, dah slab.
“Nado… volim… te…” I otišao. Svijet se slomio u meni – srce u komadićima, duša u pepelu, dijete u trbuhu još živo, ali usamljeno.
Kod ginekologa, hladan sto, suze na obrazima. “Očistite me,” šapnula sam, i osjetila prazninu gdje je bio život. Beograd više nije bio moj – ulice su vrištale njegovim imenom, svaki ugao mirisao na čaj i smrt.
Na autobuskoj stanici, kiša opet, torba teška od novca zarađenog u blatu i spermi. Pijani Vidoje se iznenada pojavio, teturav, oči krvave.
“U očima ti nema sreće – samo bola. Ti si princeza tame,” promrmljao je, i otišao da povraća u prljavi WC, miris znoja, pišaćke i povraćotine.
Autobus za Minhen, vrata škripe, sjedalo hladno. Ništa više u Beogradu – samo duhovi. Sjela sam, ruka na praznom trbuhu, suze tihe, i gledala kako grad nestaje u magli, princeza tame na putu u novu noć.
