Bilo je to poslije one noći s trojicom studenata – pod je još mirisao na spermu i pivo, tijelo mi je bilo teško od umora, ali oči su mi bile širom otvorene, tražeći sljedećeg. Vrata su se lagano otvorila, ne s treskom kao obično, već s tihim škripom, kao da se neko plaši da uđe. Milenko. Stajao je na pragu, mršav, u staroj jakni prevelikoj za njega, kosa razbarušena, naočare zamagljene od hladnoće.
Nije gledao u mene – gledao je u pod, u flekove, u cipele svojih kolega koji su već odlazili, smijući se i hvaleći se. Ali ja sam vidjela. Vidjela sam kako mu ruke drhte, kako mu dah izlazi u oblacima, kako mu oči, kad su se konačno podigle, nisu bile gladne. Bile su… ranjene.
“Idi, klinac, ili ćeš platiti duplo,” rekao je jedan od studenata, gurajući ga ramenom. Milenko nije odgovorio. Samo je stajao. I gledao mene. Ne moje sise, ne moju pičku, ne spermu koja mi je još kapala niz butinu. Gledao je mene. U oči. Kao da vidi kroz sve – kroz blato čerge, kroz Rasima, kroz Šerifa, kroz Beograd, kroz svaku noć u kojoj sam bila samo tijelo. Kao da vidi Nadu. Djevojčicu ispod svega.
Otišli su. Ostao je on. I ja.
“Ne moraš platiti,” rekla sam, glas mi je bio hrapav od vrištanja. “Ako hoćeš, možeš samo… sjesti.”
Nije sjeo. Prišao je korak. Još jedan. Kleknuo je pored mene na pod, polako, kao da se plaši da će me slomiti ako dodirne. Ruka mu je bila hladna kad mi je dodirnula obraz – ne sisu, ne butinu, obraz. Prsti su mu drhtali. “Kako se zoveš?” pitao je tiho, kao da pita nešto sveto.
“Nada,” šapnula sam. Prvi put sam to izgovorila nekome ko nije htio da me jebe.
“Nada,” ponovio je, kao da proba riječ na jeziku. “Ja sam Milenko.”
Nije me dirao dalje. Samo je sjedio pored mene na podu, leđima uz zid, dok sam ja navlačila haljinu preko glave, dok sam brisala lice rukavom. Nije pitao zašto. Nije pitao koliko. Samo je bio tu. Tiho. Prisutan.
Sutradan je došao opet. Ne s novcem. S knjigom. Starom, pohabanom, “Ana Karenjina”. “Čitao sam je triput,” rekao je, “ali nikad nisam imao kome da je dam.”
Ostavio ju je na stolu i otišao. Nisam je otvorila odmah. Otvorila sam je noću, kad je Bidoje hrkao pijan, kad je grad spavao. Čitala sam na slabom svjetlu, prstima po slovima, i prvi put osjetila nešto što nije bilo tijelo. Nešto što je bilo duša.
Dolazio je svaki dan. Ne da me uzme. Da priča. O knjigama. O majci koja mu je umrla kad je imao sedam. O ocu koji je pio. O tome kako mrzi svoje kolege. Kako mrzi sebe što ih gleda. Kako je htio da bude pisac, ali piše samo izvještaje za fakultet. Ja sam slušala. Prvi put sam slušala. I pričala. O čergi. O Šerifu. O Rasimu. O Mirjani. O krvi na slami. O spermi na licu. O moći. O strahu. O tome kako mrzim sebe što volim to što radim.
Nije me prekidao. Nije me spašavao. Samo je slušao. I držao mi ruku. Prvi put neko mi je držao ruku, a nije htio ništa za uzvrat.
Jedne noći, kiša je padala kao metak, a ja sam sjedila na prozoru, gledajući ulicu. On je ušao mokar do kože, kosa zalijepljena za čelo. “Nada,” rekao je, glas mu je pucketao, “ne mogu više da gledam kako te uzimaju. Ne mogu da budem tu dok… dok si ti…”
