“Ne moraš,” rekla sam. “Možeš otići.”
Nije otišao. Prišao je. Polako. Kleknuo. Ovaj put ne na pod. Pred mene. Ruke na moje obraze. Oči u oči. “Neću te spasiti,” rekao je. “Neću te promijeniti. Samo… želim da budeš moja. Ne tijelo. Ti. Nada. Cijela.”
I poljubio me je. Ne u sisu. Ne u pičku. U usta. Polako. Nježno. Kao da sam staklo. Kao da sam svetinja. Jezik mu je bio topao, dah mirisao na čaj i dim. Ruke su mu bile na mom vratu, ne na guzici. Osjetila sam suze. Prve prave suze otkad sam bila dijete.
Te noći nismo spavali zajedno. Spavali smo pored. Ja u haljini. On u jakni. Držeći se za ruke. Prvi put sam spavala bez straha.
Sutradan nisam otvorila vrata nijednom mušteriji. Ostavila sam novac na stolu za Bidoja. Uzela sam torbu. I Milenkovu knjigu. On je čekao ispred. Nije pitao kuda. Samo je uzeo moju ruku.
“Hoćeš li sa mnom?” pitao je.
“Hoću,” rekla sam.
I otišli smo. U malu sobu na drugom kraju grada. Sa dva kreveta. Sa prozorom koji gleda na drvo. Sa čajem koji je pravio svako jutro. Sa knjigama koje je čitao naglas. Sa tišinom koja nije bila prazna.
Prvi put sam se jebala iz ljubavi. Ne brzo. Ne grubo. Polako. Na njegovom krevetu. Skinuo me je kao da otvara poklon. Poljubio svaki ožiljak. Svaku modricu. “Ovo je tvoja priča,” šapnuo je, jezikom po mom vratu, prstima po mom trbuhu. Ušao je u mene nježno, polako, oči u oči. “Nada,” stenjao je, ne “kurvo”. Pumpao je ritmično, ali ne kao čekić – kao val. Osjetila sam ga svuda. Ne samo u pički. U srcu. Orgazam nije bio eksplozija. Bio je talas. Topao. Dubok. Plačem sam svršila. On je svršio unutra, ne po meni. Držeći me. Ljubeći mi suze.
Nisam prestala da budem kurva. Još ne. Ali sam počela da budem Nada. Njegova Nada.
I prvi put, kad je zaspao pored mene, ruka na mom srcu, znala sam: ovo nije kraj. Ovo je početak.
Bila je to prva noć u našoj maloj sobi na drugom kraju grada – prozor je puštao mjesečinu kroz tanke zavjese, drvo vani šuštalo je kao da šapće tajne, a Milenko je pravio čaj u kuhinjici, ruke mu još drhtave od dana provedenog u biblioteci. Ja sam sjedila na krevetu, haljina labavo prebačena preko tijela, knjiga “Ana Karenjina” otvorena na krilu, ali oči su mi bile na njemu. Na njegovim ramenima koja su nosila teret svijeta, a ipak su bila nježna. Na njegovom osmijehu koji nije tražio ništa.
Došao je do mene, čaša u ruci, stavio je na sto pored kreveta. “Nada,” šapnuo je, kleknuvši pred mene, ruke na mojim koljenima, ne da ih razdvoji – da ih osjeti.
“Ne moramo ništa. Samo… želim da budeš tu.”
Ali ja sam htjela. Prvi put htjela sam nešto što nije bilo novac, moć, bijeg. Htjela sam njega. Polako sam skinula haljinu, pustila je da padne na pod kao stara koža. Tijelo moje, puno ožiljaka i priča, sijevlo je u mjesečini – sise pune, bradavice već tvrde od iščekivanja, trbuh ravan ali mekan, pička vlažna od misli na njega. On je gledao, oči širom, dah mu se zaustavio.
“Ti si… prekrasna,” rekao je, glas mu je pucketao, i poljubio me – ne u usta odmah, u rame. U ožiljak od Rasimovog nokta. U modricu od švercera. Svaki dodir bio je kao molitva.
