Ja sam Nada. Madam Nada. Ali prije fenjera i laži u De Wallenu, bila sam samo djevojčica u blatu čerge kod Šabca, gdje se život veselio kao da sutra ne postoji.
A cigani, ako išta znaju, znaju da se vesele životu. I da se bjesomučno jebu. Tu, među blatom, kišom, suncem, pjesmom… samo se jebavalo. U šatorima koji su curili, na slamnatim ležajima koji su mirisali na znoj i dim, pod zvijezdama koje su gledale bez suda. Djeca smo bila svjedoci svega – rođenja, smrti, i onog između, što se dešavalo u tami sa stenjanjem koje je miješalo bol i užitak. Šerifa sam zvala tata.
Zvalo ga je i četvoro mojih sestara i brat Rasim. Bio je visok, crnomanjast, sa rukama kao korijenje hrasta i osmijehom koji je topio led. Ali kasnije sam saznala da moj otac i nije Šerif – majka se vukla po vašarima sa svim i svakim, prodavala sudove, proricala sudbinu, a noću dijelila tijelo za par dinara ili bocu rakije. Ja i nisam toliko crne puti, više sam bijela, sa kosom koja je padala kao svila, a očima zelenim kao Dunav u proljeće. Kažu da me je napravio gazda restorana kod ciganske mahale blizu Loznice – neki debeli gadža sa brcima i novcem, koji je dolazio u čergu po “zabavu”.
Govorili su, a to se i vidjelo: svi smo bili od iste majke, ali od različitih očeva. Osim Rasima. O da… njemu je otac bio Šerif. Ako nikako drugačije, onda po onoj stvari među nogama – debeloj, venama prošaranoj, koja je visila kao kobasica kad bi se skinuo do gola.
Mala sam bila,sa prljavim haljinicama koje su se lijepile za kožu od blata i znoja, kad sam prvi put pratila Šerifa do salaša gospođe Mirjane. Sakrila sam se iza žbunja punog trnja, koje mi je greblo noge, ali radoznalost je bila jača – htjela sam vidjeti zašto tata uvijek odlazi tamo sa korpom, a vraća se sa jajima, krompirom i onim osmijehom koji je mirisao na nešto divlje.
Šupa je bila stara, drvena, sa sijenom razbacanim po podu, mirisom krava i kokošaka koje su kljucale vani. Mirjana je bila tamo, debela seljanka sa sisama koje su se prelijevale preko korzeta, licem rumеnim od sunca i rakije, suknja zadignuta do struka dok je čekala.
Šerif je ušao, visok i crnomanjast, ruke kao korijenje, pantalone već napola spuštene, a kurac mu je visio polutvrd, debeo kao moja podlaktica, venama prošaran, glava natečena i sjajna od predigre koju su vjerojatno imali ranije u dvorištu.
“Brzo, ciganine, muž mi je otišao na pijacu, ali nećemo čekati”, prošaptala je Mirjana, već se okrećući i pritisnuvši dlanove uz drvenu gredu šupe, guzica okrugla i bijela, razdvojena kao poziv.
Šerif se nasmijao dubokim režanjem, pljesnuo je po stražnjici tako da je odjeknulo, meso se zatreslo, a onda pljunuo u dlan i razmazao po svom kurcu, čineći ga klizavim. Nije gubio vrijeme – pritisnuo je glavu na njezin čmar, taj mali, naborani otvor koji je treperio od iščekivanja, i gurnuo. Mirjana je zastenjala glasno, tijelo joj se napeo,
“Polako, prokletniče, veliki si kao konj!”, ali oči su joj sijevale od užitka.
Šerif nije slušao – uhvatio je je za bokove, prsti utisnuti u meko meso, i počeo ulaziti dublje, centimetar po centimetar, dok nije bio do pola unutra, crijeva joj se šireći oko njegove debljine. Znoj mu je kapao niz leđa, mišići se napinjali pod košuljom, a ona je grizla usnu, nokti grebući drvo.
