Daniel i Mario su se vratili u zgradu fakulteta. U hodniku je bilo dvadesetak studenata koji su željno iščekivali rezultate najvažnijeg ispita u godini. Većina ih je izgleda nervozno i zabrinuto ali ne i Daniel koji do sada još nikad nije pao niti jedan ispit i zato je bio pun samopouzdanja. Smatrao je ovo samo formalnošću.
Bližio se trenutak objave rezultata i svi studenti su se polako približavali oglasnoj ploči. Konačno dolazi profesorov asistent i stavlja papire s rezultatima na ploču. Daniel se ne gura s ostalima već čeka da ostali prođu ispred njega. Tek kad se nekoliko studenata, sretnih i nesretnih, udaljilo, Daniel je prišao ploči i pogledao rezultate. Danielovo lice postalo je potpuno bijelo. Zurio je u rezultate i nakon nekoliko sekundi reagirao.
Daniel: – „A u pičku materinu! Nisam prošao.”
Na trenutak se nasmijao.
Daniel: – „Ha ha ha ne mogu vjerovati!”-
Daniel nije izgledao ni razočarano ni ljutito. Zapravo, nije znao kako se treba osjećati jer nikada prije nije doživio takav osjećaj. Djevojka koja je stajala pored njega bila je Hana, djevojka s kojom je oduvijek bio u dobrim i prijateljskim odnosima.
Hana: – „Daniele, što se dogodilo?”
Daniel: – „Zašto svi izgledaju zabrinutije od mene? Ništa se nije dogodilo. Samo sam mislio da znam sve pa zadnje gradivo nisam ni pogledao. Vjeruj mi, ovo mi neće pokvariti osjećaj da praznici počinju danas.”
Hana: -”Jesi li stvarno toliko ravnodušan ili se pretvaraš?”
Daniel: – „Uvjeri se sama.”
Hana: – „Možda i hoću, ha ha.”
Daniel: – „Hm, kako god. Idem, Mario me čeka vani.”
Hana: – „Čekaj! Možda misliš da je sve u redu, ali očito nije. Ti si moj prijatelj i puno si mi pomogao oko ispita i moje prilagodbe na novu sredinu. Zato te ne mogu jednostavno ostaviti. Moramo razgovarati, je li to problem među prijateljima?”
Daniel: – „Naravno da nije problem, oprosti. Samo sam malo zbunjen. Možeš se pridružiti meni i Mariju.”
Hana: – „Ne, vas dvoje idite bez mene, ali obećaj mi da ćemo razgovarati ovih dana dok sam još u gradu.”
Daniel: – „Obećajem, nazvat ću te sutra.”
Hana: – „Dobro, vidimo se.”
Dok je izlazio iz zgrade Daniel je razmišljao – „Hana je ok cura. Od početka smo u dobrim odnosima. Ne smijem zaboraviti da joj se javim dok je još tu.”
Hana je jednostavna djevojka i odlična učenica. Ona je djevojka sa sela, njeni roditelji imaju farmu u Lici i ona je cijeli život provela na imanju. Gradski život je nešto što ona ne voli. Ona jednostavno ne pripada ovdje. Kad je došla ovdje u grad bilo joj je teško i Daniel joj je pomogao u prilagodbi. Hana je krupne građe, visoka je, te ima vrlo izražene obline. Dobro, ne zvuči lijepo ali mora se reći da je Hana debela, što nikako ne odgovara izgledu stereotipa urbane moderne djevojke. Ali za Daniela je ona super djevojka, draga osoba i prijateljica.
Ispred zgrade Daniel je ugledao Maria kako razgovara na mobitel. Kad je Mario završio razgovor upitao je: – “I, kakav je osjećaj pasti na ispitu?”
Daniel: – „Nije loše, još jedan razlog da se napijem u subotu.”
Mario: – „To je ono što želim čuti ha ha. Ideš li sada kući ili idemo nekamo?”
Daniel: – „Želim otići kući i opustiti se.”
Mario: – „Da, i ja isto.”
Daniel: -”Kad počinješ raditi?”
Mario: – „Sljedeći tjedan.”
Daniel: – „Već? Onda se moramo naći prije nego što odeš.”
Mario: -”Da, naravno. Javi mi se ovih dana.”
Daniel: -”Naravno, vidimo se.”
Mario: -”Vidimo se”
