Zovem se Slavica. Imam 49 godina. Udata sam, majka odraslog, fino odgojenog i situiranog covjeka. Nekad sam bila žena koja je znala gdje pripada. Imala sam dom, porodicu, ritam. Sad imam tišinu. I Austriju.
Ovdje sam već treću godinu. Radim kao čistačica. Čistim tuđe stanove, tuđe kancelarije, tuđe živote. Živim u stanu koji dijelim s tri žene — nijedna nije s Balkana. Jedna je iz Ukrajine, druga iz Moldavije, treća s Filipina. Svaka ima svoj jezik, svoju muziku, svoje tuge. Ja sam jedina koja zna šta znači kad ti nedostaje miris domaće kafe, zvuk jezika koji te grli, tišina koja nije hladna.
Punija sam žena. Tijelo koje je rađalo, koje je nosilo, dojilo, trčalo za djetetom, pazilo muža, kuvalo, čistilo, radilo. Tijelo koje je bilo zanemarivano godinama — ne iz nemara, nego iz dužnosti. Sve za druge. Nikad za sebe. Koža mi je mekana, ali rastegnuta. Kukovi široki, grudi spuštene, stomak koji više ne stane u stare haljine. U ogledalu vidim lice koje je nekad bilo mlado, sad umorno. Bore oko očiju, tragovi tuge oko usana. Udata sam, ali već dugo nisam bila žena. Samo funkcija. Majka. Supruga. Radnica.
Jedne večeri, iz čiste dosade, otvorila sam balkanski chat. Moj nadimak bio je “ona49”. Bez nade, bez samopouzdanja. Samo broj koji govori da je mladost prošla. Nisam očekivala ništa. Samo da neko napiše: “Zdravo.”
I napisao je. Njegov nadimak bio je jednostavan. Pisao je toplo, pažljivo, bez prenemaganja. Dopisivali smo se danima. Njegove poruke su bile kao kapljice svjetlosti. Smijala sam se. Počela sam da čekam večeri. Da čekam njega.
Nisam znala ko je. Nije mi rekao ni koliko ima godina, ni odakle je. A meni je to bilo olakšanje. Jer kad ne znaš, možeš da maštaš. Možeš da vjeruješ da si nekome zanimljiva, bez da ti sudi.
Našli smo se prvi put u kafiću u petnaestom becirku. Jesen je bila tiha, lišće je šuštalo pod nogama. Kad sam ga vidjela, srce mi je stalo. Bio je mlad. Premlad. Po izgledu, rekla bih — oko trideset. Kasnije mi je rekao da ima 29. Nosio je tamnu jaknu, oči su mu bile tople, osmijeh iskren. Sjeli smo. Pričali. Satima. I ništa nije bilo čudno. Ni neprijatno. Samo prirodno. Kao da se znamo godinama.
Zvala sam sebe glupom. U sebi sam ponavljala: “Šta ti radiš? On je mlad. Ti si udata. Majka. Srpkinja.” A onda je rekao da je Albanac. I sve u meni se steglo. Ne zbog njega. Zbog svega što su mi godinama govorili. Zbog priča, zbog strahova, zbog granica koje su nam ucrtali u dušu.
Ali on nije bio granica. Bio je sloboda.
Viđali smo se često — u parkovima, kafićima, šetali uz Dunav. Pisali smo redovno. Svaki dan. Njegove riječi su mi bile utočište. Njegov pogled — ogledalo u kojem sam se ponovo vidjela kao žena. Ponekad bih se uhvatila kako se smijem dok čistim, dok stojim u tramvaju, dok jedem sama. I znala sam — to je zbog njega.
On je došao iz Pristine. Završio fakultet u Beču, zaposlio se u jednoj IT firmi. Govorio je njemački, engleski, albanski, srpski. Bio je tih, ali siguran. Imao je stan u staroj bečkoj zgradi, visokih plafona, s velikim prozorima. Uspio je. Bio je mlad, sposoban, samostalan. Sve ono što ja nisam bila.
