Nisam odmah pristala da odem kod njega. Oklevala sam. Srce mi je govorilo jedno, razum drugo. Govorila sam sebi: “Ne smiješ. Imaš porodicu. Imaš prošlost.” Ali želja je bila jača. Želja da budem žena. Da budem dodirnuta. Da budem viđena.
Kad me je pozvao, rekla sam “da” tiho, kao priznanje.
Te večeri, dok sam se približavala njegovoj zgradi, srce mi je tuklo kao bubanj. Ruke su mi se znojile, koraci bili nesigurni. Zgrada je bila stara, bečka, s visokim ulaznim vratima. Pritisnula sam dugme na interfonu. Njegov glas — tih, topao — rekao je: “Samo uđi.” I to je bio znak. Nema nazad.
Vrata su se otvorila uz škripu. Penjala sam se uz stepenice, polako, drhteći. Svaka stepenica bila je kao priznanje. Kao korak ka nečemu što ne smijem, ali želim. Zidovi su bili puni sjena, plafoni visoki, miris starog drveta i tišine.
Kad je otvorio vrata, stajao je u tamnoj majici, naslonjen na okvir. Pogledao me je kao da me zna. Kao da me čeka. Kao da sam njegova.
Ušla sam. Stan je bio tih, topao, mirisao je na kafu i čistoću. Nije bilo ničeg pretencioznog — samo knjige, jednostavan namještaj, tiha muzika u pozadini. Sjela sam na kauč, a on je donio čaj. Ruke su mu bile tople, pokreti pažljivi. Nismo žurili. Pogledi su govorili više od riječi.
Kad je sjeo pored mene, osjetila sam kako mi tijelo drhti. Ne od straha — od želje. Od iščekivanja. Od toga da sam tu, da sam došla, da sam pristala.
Njegova ruka dotakla je moju. Lagano. Kao da pita. Kao da moli. Pogledala sam ga. I u tom pogledu — sve. Pristanak. Čežnja. Bezumlje.
Poljubio me je. Prvo nježno, zatim snažnije. Usne su mu bile tople, dah mirisan na čaj. Moje tijelo, godinama zanemarivano, probudilo se. Kukovi koji su nosili dijete, grudi koje su dojile, ruke koje su pazile — sad su tražile da budu voljene. Da budu dodirnute. Da budu željene.
Odjeća je padala polako. Nije bilo stida. Nije bilo sumnje. Samo strast. Samo potreba. Njegove ruke su klizile niz moje bokove, kao da ih poznaju. Kao da ih pamte. Moje tijelo, mekano, puno, bilo je njegovo platno. A on — slikar koji je znao svaku liniju.
Vodili smo ljubav kao da vrijeme ne postoji. Kao da svijet ne postoji. Kao da nismo Srpkinja i Albanac. Kao da nismo majka i mladić. Kao da smo samo dvoje ljudi koji su se našli — u pravom trenutku, u pogrešnom životu.
Bilo je strasti, bilo je bezumlja, bilo je nježnosti. Njegovi pokreti su bili sigurni, ali puni poštovanja. Moje tijelo, koje sam godinama skrivala, bilo je prihvaćeno. Voljeno. Slavljeno.
Poslije, ležali smo u tišini. Njegova ruka na mom stomaku. Moj dah spor, ali pun. Osjećala sam krivnju. Osjećala sam je duboko. Ali nisam je mogla pustiti…
