Ivana je, kao i svakoga utorka ujutro, ušla u malenu župnu crkvu kvarta u kojem je stanovala. Prišla je posudi sa svetom vodom, smočila prste desne ruke i brzo se prekrižila. Sjela je kratko u klupu na sredini, a zatim spustila koljenima na klecalo.
Oče naš koji jesi… Tihim je mislima počela molitvu. Kad je probrala cijeli Oče naš i Zdravo Mariju, krene prema ispovjedaonici.
Ivana je voljela ovaj jutarnji spokoj. U maloj, suvremeno uređenoj crkvi, nije bilo nikoga. U toj je tišini mogla sabrati svoje zbrkane misli, sakupljane cijeloga proteklog tjedna i nabacane neuredno u kutke njezina mozga. Tu je pronalazila duševni mir i oprost grijeha, koje je gotovo svakodnevno činila.
Pater je već bio u svom dijelu ispovjedaonice. Po Ivani je mogao ravnati i crkveni sat na zvoniku, da ih je ta njegova mala župna crkva imala. U pet minuta do osam sati, svakoga je utorka već bio u tamnoj komorici, čekajući da se vrata sa druge strane perforirane stijene otvore i da u njih uđe njegova omiljena grješnica.
“Dobar dan, Oče.” – pozdravi ga Ivana i odmah nastavi: “Prošlo je tjedan dana od moje zadnje ispovjedi”.
“Dobar dan. Da, znam.” – požurio se Pater neprofesionalno.
Uh, ugrize se za jezik. Pa ne smijem davati do znanja da znam tko je prijeko, pomisli. Ali bio je uzbuđen i omaklo mu se.
Ivanu je upoznao čim je postavljen za župnika. Kada je došao u tu crkvu, nije se nadao da će osim starih baka i osmoškolaca, ovdje pronaći i to mlado, prekrasno biće.
Ivanu je prvi puta ugledao na svojoj prvoj nedjeljnoj misi u novoj župi. Po običaju, sjedila je u srednjem redu, blizu glavnoga prolaza. Duga joj je plava kosa padala na leđa i ramena dok je sagnute glave izgovarala molitve. Lice joj je bilo pravilno i duguljasto, a ten izrazito blijed. Na kraju svake nedjeljne mise, njezine diskretno našminkane pune crvene usne, poluotvorene bi čekale na hostiju, dok bi sivim prodornim očima zadivljeno gledala u njega.
Pater je također bio mlad i zgodan. Imao je dvadeset i osam godina. Došao je u zagrebačko sjemenište iz Like, odmah nakon osnovne škole. Bio je visok i mršav, smeđe, za svećenika malo preduge kose i krupnih kestenastih očiju. Prije zaređenja, osim nekoliko nevinih osnovnoškolskih ljubavi, nije imao djevojaka. Bio je potpuni djevac. Obukom je doduše naučio ponešto teorije o ženama, muškarcima i zamršenim odnosima koji su vladali u tom, njemu slabo poznatom svemiru. Ništa ga nije pripremilo na ovu mahnitu zaljubljenost, koju je sada već četiri mjeseca osjećao prema Ivani.
“Reci kćeri, što si zgriješila od svoje posljednje ispovijedi.” – upita Pater drhtavim glasom Ivanu.
Četiri je mjeseca već bio njezin ispovjednik i vrlo je dobro znao čime se Ivana bavi. Ta je činjenica razdirala njegovo zaljubljeno srce. Imao je bolnu potrebu da joj pokaže svoje osjećaje, da ju zagrli, poljubi, obljubi…
“Griješila sam opet mnogo, Oče. Imala sam deset snošaja od zadnjeg utorka. I mislila sam nečiste misli. I lagala sam. Lagala sam svojoj prijateljici, šefu i mami. I to ponovo, a rekla sam da neću više. Ali molim se svakoga dana. Navečer, prije spavanja. Ono što mi date za pokoru, ja izmolim ponovo svakoga dana. To je sedam puta više! I opet nemam snage da promijenim neke stvari.” – tiho mu ispriča Ivana svoj iskreni monolog.
