Prošla je godina dana i realizacija posvajanja djeteta je bila pri kraju. U međuvremenu su postali vlasnici imanja na Krku i samo su čekali da uzmu novog člana obitelji. Neko vrijeme morali bi ostati sa njim ovdje u Frankfurtu jer socijalna služba provodi kontrole a onda bi se preselili na Krk. Nitko nije bio sretniji od njih kad je zazvonio telefon a glas sa druge strane im je rekao da mogu doći u Hamburg upoznati se sa četverogodišnjim mališanom.
Brigiti i Arminu je način njihovog odnosa tipa – prijatelji sa povlasticama potpuno odgovarao. Ponekad bi se viđali svakodnevno a nekad bi prošlo i po tjedan dana da se ne vide. Brigita je djelovala kao stereotipni Njemac zarobljen u tijelu seksi Filipinke što nije nužno trebalo da bude nešto loše ali ipak nešto nije štimalo kod nje. Sve te fobije fizičke i emocionalne odražavale su se tako da je naoko vrlo uspješna osoba koja zna što hoće zapravo bila vrlo nesretna. Unutarnje borbe bile su velike.
Međutim nije Brigita bila jedina koja se u sebi borila sa svojim demonima. Armin je pak pokušavao pronaći Njemca u sebi, iako je zapravo i po rođenju i po krvi Njemac, nikako mu nije uspijevalo. U jednom trenutku, nekoliko mjeseci po dolasku u Frankfurt nakon jedne situacije shvatio je da nikad neće mentalno biti Njemac.
Naime, jednog petka odlazak na piće nakon posla pretvorio se u pijanku u čemu je prednjačio njegov šef kojeg su svi izbjegavali kad je bio pijan jer je znao biti naporan i pričao je gluposti. Dok su ga svi ignorirali Armin je htio biti fin i prihvatio je njegovu priču a ovaj je baš gnjavio.
„Znaš Armine, jako mi se sviđaš i drago mi je da radiš sa nama. Vrlo si inteligentan i radišan, odan poslu a k tome još si fin i pristojan. Vidi se da si ipak Njemac, ha ha.” – rekao je njegov pripiti šef ni ne sluteći kakav odgovor će dobiti.
„Da, takav sam ali ne zato što imam Njemačke krvi nego zato što su me odgojili Srpkinja i Bosanac i to ne u Njemačkoj nego u Hrvatskoj!” – odbrusio mu je Armin.
„Dobro, ali ipak si Njemac.” – na kraju je zaključio Thomas.
Jedino što ga je podsjećalo na to da je Njemac je mali zlatni privjesak u obliku sunca čijih 5 zraka sja prema gornjoj strani. To je sve sa čime ga je netko ostavio u sirotištu u nadi da će jednog dana naići neki dobri ljudi i pružiti mu ljubav i dom.
Armin je proveo u domu za nezbrinutu djecu nešto manje od tri godine, a tada su na vrata pokucali Josip i Radmila te ugledali malenog četverogodišnjaka koji se nije odvajao od svoje igračke plastičnog helikoptera, a od tog trenutka Armin se više nikad nije odvajao od njih dvoje.
Prvih godinu dana nastavili su živjeti u Frankfurtu a onda su se preselili na Krk. Do tada je Armin već naučio nešto našeg jezika tako da odlazak u dječji vrtić i kasnije u školu nije bio problem. Izvrsno se je snašao a njegovi roditelji nisu htjeli da zaboravi Njemački pa su se trudili da kod kuće barem ponekad pričaju i Njemački. Da, iako nisu bili biološki ipak su mu bili roditelji. Nosio je i njihovo prezime jer je njegovo bilo dodijeljeno inače bi mu ga bili ostavili. Za Armina postojali su samo jedni mama i tata. Po kući su bile slike poginulog Dragana a jednom prilikom mali Armin je zaključio i pitao: – „Jel tako da je to moj brat?”
