Kad su se vratili kući Radmila i Josip bili su zamišljeni i pod utjecajem oštrih riječi Doktora Begovića. Josip je sjedio za stolom a Radmila je na stol stavljala netom pripremljenu večeru. Nisu ništa pričali.
Tišinu je prekinuo Josip: – „Znaš da Begović ima pravo”. Radmila je šutila, ništa nije rekla a to je značilo da se prešutno slaže sa Josipom. Da je imala drugačije mišljenje izjasnila bi se. Kad su počeli jesti ipak se oglasila: -”Ma kako on zna da ne kuham kao prije? Zar je to istina?”
Josip je vilicom nabo krumpir iz krumpira salate i rekao: – „Nekad si stavljala jabučni ocat a sad vinski… Mislim meni je u redu.”
Radmila: – „Dobro pa to je samo sirće.”
Josip: – „Jeste…”
Do slijedeće terapije sa Doktorom Begovićem Josip i Radmila su otvoreno pričali i složili se da moraju promijeniti život. Htjeli su se maknuti iz ovog stana i iz ovog grada. Pomno su računali financijsku situaciju i došli do zaključka da bi mogli sagraditi kuću kod nas na moru čak i ako ne prodaju stan nego ga iznajmljuju. Josip je nazvao svoje rođake i rekao im da bi htio kupiti ili teren ili stariju kuću za adaptaciju bilo gdje na Jadranu a oni su mu ubrzo počeli slati kontakte koje bi našli u oglasima. Zainteresirali su se za jednu starinu sa velikom okućnicom na otoku Krku. Josip je već u svojoj glavi zamišljao kako će započeti gradnju veće kuće u kojoj će iznajmljivati apartmane a Radmila je planirala koje sadnice će saditi u vrtu a čak je razmišljala i otvaranju vlastitog restorana. Tako su puni planova i želja jedva dočekali ponovni susret sa Doktorom Begovićem.
Doktor je bio zadovoljan njihovim napretkom i podržao ih u njihovom planovima, ali im je dao još jednu stvar na razmišljanje.
„Vidite, još ste mladi i dobrog zdravlja. Da je život pravedan vi biste sad čekali svoje unuke ali vas je zadesila nesreća. Izgubili ste sina jedinca tako da nećete imati vlastite unuke i tu ste uskraćeni. Na koji način ćete ispuniti tu nepravednu i neprirodnu prazninu samo vi znate i samo vi možete odlučiti. Možete li zamisliti da jednom napuštenom djetetu bez roditelja pružite dom i odgoj?”
Dr. Begović je gledao reakciju i izraz lica jednog i drugog. Dok se na licu Radmile pojavio topli smiješak dok je nesvjesno zatvarala oči, Josip nije reagirao nikako nego je gledao u svoji suprugu. Nakon toliko godina braka bilo mu je jasno što Radmila misli. Tada je skrenuo pogled na Doktora koji mu je očima pokazao na njegovu ženu a time je htio reći: -”Eto, i sam znaš šta tvoja žena misli.”
Imali su tjedan dana za razmišljanje do druge seanse sa psihologom Begovićem. Radmila nije inzistirala na tome da posvoje dijete, ali bilo je očito da je htjela. Josipu je bilo svejedno. Naravno muški mozak je dobro analizirao situaciju i preispitao svoje obaveze oko odgoja djeteta. Zaključio je da će on uglavnom biti zaokupljen gradnjom kuće a Radmila će imati više vremena te veći dio brige oko djeteta preuzeti na sebe. Odluka je pala, Posvojit će dijete. Dr. Begović je bio oduševljen njihovom odlukom.
„Svaka čast, međutim treba što prije reagirati. Bez odgađanja jer vrijeme nije vašoj strani a to trebate uraditi dok još živite tu i dok ste zaposleni. Evo vam kontakt osobe iz socijalne skrbi koja će Vam pomoći oko papirologije, zahtjeva a mi možemo reducirati naše sastanke na jednom mjesečno…” . – govorio je Dr. Begović.
