Dina je sjedila za kuhinjskim stolom u svom sarajevskom stanu, gledajući Džana kako pakuje stvari za još jedan put u Sloveniju. Njegova široka ramena, tamne oči i taj osmijeh – sve je to bilo tako poznato, ali ne od Mirka.
Mirko, njen muž, bio je sitan, blag i predvidljiv, poput starog sata koji otkucava dane bez ikakvog uzbuđenja.
Ne, Džan je bio drugačiji. A sad, nakon toliko godina, istina je izronila poput davno zakopanog blaga – ili kletve. Gvozden, taj lokalni pijanica, bivši komunistički rukovodilac koji je nekad vladao firmom gdje je Dina radila kao sekretarica. On je bio Džanov otac. Sin seljaka sa Sokoca, Gvozden je bio grub, snažan muškarac sa rukama poput kliješta i očima koje su gutale sve pred sobom. A njegov kurac… ah, Dina se stresla od sjećanja, osjećajući kako joj se tijelo budi iz dubokog sna.
Bilo je to na Prvomajski uranak, davne 1980-i neke , na Vrelu Bosne. Firma je organizovala izlet – roštilj, rakija, pjesme o Titu i revoluciji. Dina, mlada i nevina, udata za Mirka ali gladna nečeg više, bila je tu sa kolegama. Gvozden, njen direktor, bio je već podnapit, njegova košulja raskopčana, otkrivajući dlakava prsa provocirao je. “Dođi, mala, da ti pokažem vrelo,” rekao je, uhvativši je za ruku i odvukavši je u šumu iza glavnog toka rijeke. Voda je žuborila, ptice pjevale, ali Dina je osjećala kako joj srce lupa poput bubnja. Bila je to zabranjena teritorija – on je bio oženjen, moćan, a ona samo obična žena. Ali u tom trenutku, to je bilo praiskonski grijeh, nešto što je budilo u njoj duboku, tamnu žudnju, kao da se vraća u rajski vrt gdje je Eva zagrizla jabuku.
Sjećanje na taj seks budilo je u Dini nešto duboko zabranjeno, praiskonski grijeh – kao da je to bio trenutak kad je prešla granicu, postala nešto više od supruge i majke. Gvozden ju je jebao satima, mijenjajući rupe, puneći je sjemenom koje je curilo iz pičke i guzice, dok su se njihova tijela znojila i klizila u ritmu rijeke.
Dina je ležala na mahovini pored Vrela Bosne, tijelo joj još drhtalo od onog što se upravo dogodilo, dok je Gvozden stajao iznad nje, pantalone još spuštene, njegov debeli kurac još uvijek polutvrd, sjajan od njenih sokova i njegovog sjemena. Voda je žuborila u blizini, ali njen svijet bio je samo on – taj grub, pijan komunistički direktor sa Sokoca, čiji je osmijeh bio mješavina pobjede i pohlepe.
“Dođi ovamo, moja mala turkinjo,” progunđao je dubokim glasom, posegnuvši rukom da je podigne na koljena. Dina se stresla – zašto “turkinja”? Bila je Bosanka, muslimanka po porijeklu, ali u tim vremenima, u Jugoslaviji, to je bila uvreda, podsjetnik na osmansko naslijeđe, na nešto egzotično, podređeno, poput haremske robinje. Ali u njegovom glasu, to je zvučalo poput prljavog milovanja, budilo u njoj taj praiskonski grijeh, osjećaj da je osvojena, posjedovana.
Gvozden ju je uhvatio za kosu, nježno ali čvrsto, i gurnuo joj glavu prema svom kurcu.
“Sisaj ga čisto, moja mala turkinjo, pokaži mi koliko voliš taj debeli seljački, neobrezani kurac,” zarežao je, a Dina je poslušala, usne joj se razvukle oko te debljine koja joj je ponovo punila usta. Gutala ga je duboko, gušeći se od okusa njihove mješavine – slanog sjemena, njenih sokova, zemlje i rakije. On je pumpao lagano, duboko, jebajući joj grlo sirovo, dok su joj suze curile niz lice.
