Kiša je padala neumorno, duga ravna cesta između dva mala dalmatinska mjesta. Bila je noć, a ona je sjedila pored mene u autu — visoka, u kožnoj jakni, mokre kose zalijepljene za lice. Pokupio sam je ispred kluba, gdje su je prijatelji ostavili. Nismo se znali dugo, ali pogled koji mi je bacila na ulasku govorio je sve.
Nije prošlo pet minuta, a već je skinula jaknu. Toplina auta, para na staklima. “Dosadno ti je voziti sam, ha?” rekla je i stavila ruku na moje bedro, dovoljno visoko da zna što radi.
Nisam reagirao odmah. Samo sam stisnuo volan jače. Ali njezini prsti su krenuli prema gore, preko patentnog zatvarača. Pogledao sam je — oči pune izazova. Nasmijala se i otkopčala mi hlače bez riječi.
“Nemoj se zaustavljat,” rekla je tiho, dok se nagnula prema meni. Njezina vlažna kosa kliznula mi niz bok dok jezikom prelazi preko mene, polako, sigurno. Auto je drhtao, ja sam drhtao.
Morao sam zaustaviti. Skrenuo sam u šumsku cestu, ugasio svjetla. Ona se uspravila, skinula majicu, grudnjak bacila na suvozačko sjedalo. Izašla van, otvorila moja vrata. Kiša je udarala po nama dok me povukla van i naslonila na haubu.
Skinula si je hlače dok sam je gledao kroz kapljice na trepavicama. Nije čekala – sjela je na mene, gurnula me u sebe u jednom pokretu. Njezini kukovi su plesali po mom krilu, zvukovi su bili prigušeni kišom, ali osjećaj je bio sirov, jak, pun nagona.
Stiskala me za vrat dok se gibala sve brže, njeno tijelo bilo je mokro od kiše i znoja. Grudi su joj poskakivale dok se gubila, a ja sam je držao za bokove, čvrsto, duboko. Osjećao sam svaki trzaj, svaki njezin stisak iznutra.
Zajedno smo eksplodirali — ona prva, grizući mi rame, a ja odmah za njom, napet do granice bola.
Nakon toga samo je sjela natrag u auto, gola, u tišini. Pogledala me i rekla:
“Vozi. Prvo stajanje ti je kod mene.”