Sjedim, pijem kafu u prepunom holu jednog od dalmatinskih hotela i kontam kako to da se van sezone svi hoteli zatvaraju, a onih par njih sto rade budu krcati u vrijeme kojekakvih seminara, konferencija i svih onih prilika koje firme koriste da posalju radnike van sezone na more. Pet dana sam ovdje i vec mi je puna glava ovih nazovi menadzera. Siva odjela, kao da na svijetu ne postoji niti jedna druga boja. Veceras sam odlucio da prosetam rivom, nesto mi je dosadilo svaku noc biti u hotelu.
Poslije krace setnje sam ipak odlucio da je bolje biti u hotelu nego ko blesan hodati kada nema nikoga. Ko bi rekao da na ovoj setnjici tokom ljeta bude tolika guzva da se nemoze na miru ni setati. Ulazim u hotel i sjedan pored svojih kolega i gledamo svijet oko nas. Hotel, krcat, koliko sam primjetio cak su otvorili i salu pored nas jer je dosla nova grupa ovih nazovi turista. Ziva je muzika, i polako se obicna vecera pretvara u pravi krkljanac, pice leti na sve strane, poneka casa je na podu, no ipak nista pretjerano. Ponekad mi samo godi sjediti i gledati u ljude oko sebe.
Odjednom mi pogled pada na zenu koja je bila u susjednoj sali. Ne mogu da vjerujem. Pa to je Alma, zena mog dobrog prijatelja kojima sam bio kum na vjencanju prosle godine. Tada mi je sjevnulo, pa i oni imaju seminar. Ajde, nema druge nego da ustanem da se pozdravim. Barem ce mi vece proci zanimljivije. Dok sam ustajao sa stolice primjetio sam da Alma ima drustvo sa sobom. Vjerovatno neki njen radni kolega, no ipak mi je bilo cudno sto sjede tako blizu jedno drugom. Odlucio sam da jos malo sjednem da ne idem odma tamo, ipak nije me jos primjetila a na stolu se vec nasao neki cudan kolac koji je samo trazio da se proba.
Dok sam uzivao u slatkom kolacu, bacao sam poglede prema Almi i njenom tajanstvenom pratiocu. Nisam ga nikad vidio, a posto smo dobri prijatelji upoznao sam dosta njenih prijatelja. Ova faca mi je bila nepoznata. Alma je poprilicno lijepa zena, tridesetih godina, duge, ravne crne kose, vitkih nogu koje su joj u ovoj crnoj koktel haljini izgledale nevjerovatno duge. Oduvijek me je privlacio njen smijeh, nekao je uvjek bio zarazan, tako da sam ponekad mozda i bio zavidan Samiru, no kako ozbiljno biti zavidan dobrom jaranu.
Zavrsio sam kolac i krenuo prema njima, no u tom trenutku su i njih dvoje ustali i krenuli prema izlazu. Kako sam vec krenuo prema njoj, odlucio sam da ih stignem i da se pozdravim. Kada sam stigao do vrata, nisam ih nigdje mogao naci. Ocigledno su krenuli stazom koja vodi prema plazi. Sada su svjetla ugasena i malo mi je bilo cudno sto su uopste krenuli tim putem, no to mi je bilo jedino logicno pa sam krenuo za njima. Nisam se prevario. Stotinjak metara dalje sam ih vidio kako setaju. Iskreno, sada mi je vec bilo glupo da uopste dolazim do njih, no ipak mi je cudno sto se uopste muvaju, po mracnim stazama i sve vise zalaze u mrak. Odlucio sam da ih slijedim, jer sve mi je ovo bilo pomalo sumnjivo. Nekih 300 metara dalje sam primjetio da su sisli sa staze i krenuli prema jednoj klupi koja je bila malo sakrivena od pogleda. Tu sam stao jer sam znao da ako nastavim putem da ce me viditi. Odlucio sam da prodjem kroz sumu i da iz obliznjeg kamenjara posmatram situaciju koja je sve vise bila sumnjiva. Nisam mogao da vjerujem da Alma vara Samira. To su stvari koje muskarac moze da primjeti, ali ovo je nesto zaista novo.